Registracija
Login

INTERVIEW:MARKO ROŽMAN

admin
25.12.2008.
47 pregleda
Nema komentara

INTERVIEW:MARKO ROŽMAN

ImageMarko Rožman - Roki je najuspješniji Hrvat u dosadašnjoj povijesti našeg sportskog penjanja. Godinama nepobjediv na državnim ali i nekim stranim natjecanjima, te sa prvim usponima u smjerovima težine 8b, 8b+ i 8c na red point, 8a na pogled, 8a+ na fleš i boulder usponima do Fb8a+ -  učinia je neprocjenjivo puno za generaciju penjača koje tek dolaze ali i za ovu sadašnju. Kaže se da je najteže probit led, a on je upravo to i činija.

S obzirom na sve do sada ostvareno, sa zadovoljstvom uvrštavamo Rokija u našu interview listu, tim više što je inače u medijskoj sjeni i prosječni hrvatski penjač o njemu jako malo zna.
Evo prilike da upoznate Rožmana bar malo bolje.....

Nadimak: Velebita je jednom rekla da nemam nadimak jer sam onaj koji ih smišlja. Doduše u Dalmaciji sam se udomačio kao Roki, dok su me u Manchesteru zvali Markus.
Visina-težina: 173/65 – težina varira, al visina neće nikako
Rođen: 18.06.1975.
Živi u: Zagrebu
Zanimanje:  dr.sc.kemije
Počea penjat: 1993.
Najteži r.p. smjerovi: Sanjski par (8c), Talk is cheap (8c), Agresija II (8c) – ukupno 43 smjera u rangu 8b i teže.
Najteži n.p. smjer: Phet Maak (8a), Thailand
Najteži flash smjer: Tantrum (8a+), Thailand
Najteži boulder: Klems Traversenkombi im Sperrgebiet (Fb8a+), Merkenstein, Austrija
Najbolji domaći natjecateljski rezultati: Osvojio preko 10 seniorskih prvenstava i kupova RH u boulderu i leadu u periodu od 1995. do 2005.
Najbolji inozemni natjecateljski rezultati: Prva mjesta (neka od njih i nekoliko puta) na sljedećim natjecanjima: Vertigo International Boulder Cup (Mađarska), Finale boulder prvenstva Slovenije – Sežana, Block Master Sella Nevea (Italija), Northland international Boulder Cup (Austrija)
Kao član državne reprezentacije nastupio na:
W.C.Geneva 1995.lead, E.C.Paris 1996.leed&speed, W.C.Kranj 1997.lead, W.C.Kranj 1998.lead, W.C.Cortina 1999.boulder (27.mjesto, najbolji rezultat), W.C.Kranj 1999.lead, W.C.Munchen 2000.boulder, W.C.Rovereto 2000.boulder, W.C.Fiera 2002.boulder, W.C.Munich 2005.boulder, W.C.Rovereto 2006.boulder
3 najdraža hrvatska penjališta: Marjan i Omiš (na njima se osjećam kao da je vrijeme stalo – u vrlo pozitivnom smislu), te Liboje u Sloveniji (mi iz Zagreba to smatramo svojim lokalnim penjalištem)
3 najdraža strana penjališta: Mišja Peč, Massone, Ton Sai
Kojeg se smjera često sitiš: Masaker (op.a.8b u Libojama tj. Kotečniku) – letio barem desetak puta ispod sidrišta.
Najdraži smjer kojeg si popea: Svi oni koji su me frustrirali (pozitivno) i tjerali da naučim nešto novo
Boulder ili smjer: smjer
Plastika ili stina: kvalitetna stina
Zgib na jednu ruku: Da bar, da bar...
Toplo ali bez trenja ili zima ali s trenjem: Toplo, ali na 15 minuta zima s trenjem. Engleska me natjerala da ovo počnem cijeniti.
Prevjes ili ploča: trebaš li to uopće pitati
Podsused ili Manchester climbing center: Climbing Works - Sheffield
Knjiga, film, glazba: Različite faze u životu imaju različite naslove. Jedno je sigurno, za mene se baš i ne može vezati knjiga nego strip.
Životni - penjački moto: igra izazovima

Asu Pozdrav - jesi li spreman za ulazak u legendarne Marulove interviewe i to u prestižnom Božićnom terminu?
Počašćen i spreman!

Vratimo film unazad!
Vratimo!

Ultraklasik pitanje - kako si počea penjat?
Malo je smješno al je činjenica da sam na penjanje krenuo zbog toga da nemam zadnja dva sata nastave u školi.
Naime, Čak (Lavoslav Čaklović) i Neven (Petrović) organizirali su penjačko/alpinistički tečaj u mojoj srednjoj školi. Obavijest koja je išla kroz školu bila je prihvaćena sa smijehom,  mislim ne treba ti u tim godina pretjerano povoda da bi ti nešto bilo smiješno, međutim kad se pročulo da svatko tko se prijavio na predavanje može izostati sa zadnja dva sata – nije trebalo dugo da se napuni dvorana. Među njima se našla i moja malenkost.
Nakon što sam poslušao predavanje odlučih ostati, ne moram napomenuti da je samo 15 % slušatelja ostalo nakon predavanja. Na kraju mislim da nas je cijeli tečaj završilo 6 ili 7, a još se penjemo samo Orsat i ja – sve u svemu nije tako loše – dva dobra penjača.

 

ImageJesi li prije toga ima iskustva u nekom drugom sportu?
Prvo hokej na ledu – tamo su me u jednom trenu proglasili prestarim! Zamisli frustracije kad te u 5. razredu osnovne proglase prestarim!?
Nakon toga odbojku, di baš nisam bio medu višima pa me nije promoviralo u napredniju grupu, opet škartan... Srećom nisam ostao čekati da narastem.
Bila je epizoda i s vaterpolom  – išo ko na nagovor frenda iz osnovne, ali nakon dva tjedna dopizdilo mi plivanje amo tamo. Bože svjetske dosade, Boći kako si mogao?
Pozdrav Boćiju! Nego, reci nam – čini nam se teže ljude u Zagrebu privuć penjanju, nego tu u Splitu. Ipak nam je cili grad okružen stinom, u vas je drukčije?

Činjenica je da Zagreb nema stijenu usred grada, ali ima par stijena oko Zagreba što je za početnike skroz dovoljno. Ne treba ti Mišja Peč da bi doveo nekog na školu penjanja.
Kad kao početnik prvi put ideš penjat na stijenu i kad ti pokažu onu čuku na Okiću od 9 metara, jebate pa misliš da si vidio Mt. Everest, a uz to i nemaš pojma da Everest i to što ti radiš zapravo nemaju veze jedno s drugim.
Na žalost ako u ZG-u malo ozbiljnije zagrizeš onda ti treba auto jerbo do prve iole poštenije stijene ti treba oko 1 h vožnje.
Mene osobno je svemu ovom prvenstveno privukla opcija da nemam zadnja dva sata nastave. Nakon toga je bila čista znatiželja, čisto da vidim kak sve to izgleda. Zatim je bila želja za napredovanjem, a sad sam u fazi pozitivne frustracije.
Par riči o prvim revolucionarnim danima – s kim si penja?
Prvo s ljudima sa škole, onda se to počelo osipati ali srećom jednom na tunelu smo naletili na Švendu koji je tada imao svu opremu, al nije imao pojma, pa smo napravili razmjenu; znanje za opremu. To s opremom je bilo zajebano, nije se imalo baš para tak da sam svoje prve penjačice dočekao nakon 9 mjeseci. U početku preko tjedna je bio Dom Sportova, kasnije Malešnica, a vikendom okolica Zagreba, busom i tramvajem. Putovalo se na Okić 3h – ekspedicijski stil. Revolucija je nastala kad je prvo Švenda položio vozački, a nedugo zatim i ja. Taman tada se pojavio i Habo koji je počeo ozbiljno stiskati tak da se formirala fina ekipica; Švenda, Pavle i Sunka, Habo, Švarci, Supić, Vecko, Ana i ja. 

Sićam se jedne tv emisije na kojoj si penjao na boulderu u vlastitoj garaži, je li prvo bila garaža ili Podsused?
Ne, kronološki je bilo: Dom Sportova, moja garaža i Švendin podrum, Malešnica, ponovo garaža, Habina prostorija pa Podsused.
Brzo i konstatno si napredovao.
Da. Što se tiče natjecanja – nije mi baš dugo trebalo za neki bolji rezultat tako da sam 1995 postao prvak države. Ipak, treba naglasiti da je tad u kalendaru bilo samo jedno natjecanje godišnje. Paralelno sam tada položio vozački tak da je i u prirodnoj stijeni odmah krenulo na bolje.
Inače, prvo natjecanje je bilo?
Prvo natjecanje – Dom sportova 1993. Švenda i ja smo tada trenirali tj. više bi se to definiralo kao redovito dolazili na penjanje u Dom sportova. Oglasilo se natjecanje – mi se javili – upali u finale – ja završio 4, a on 6 ili 7 – nije bilo loše. Inače nisam baš previše razmišljao o natjecanju, tad mi je srednja škola bila u glavi.
ImageMoramo spomenut da si njegovao zanimljiv stil odijevanja i šišanja u to vrime, moš li ga malo prokomentirat za našu rubriku modni kutak?
Zanima me jedino kako se ti toga sjećaš, tad te nije bilo u penjanju?

Pričala mi majka!
Što reći nego da je to bila kombinacija HC/Punk/Metal, a i frizura je bila u skladu s glazbenom orijentacijom. U svakom slučaju bilo je to drugačije od «Lycra Boysa» koji su tada vladali scenom.
Ka šta smo naveli u uvodu gurnia si naš hrvatski penjački level sa 8a+ na 8c. Je li teško probijat led?
Najteže mi je bilo skočiti na 8b. Baš sam osjećao razliku između 8a+ i 8b. S druge strane većina 8b koje sam prve probao bili su u Libojama i po mojem sudu neki spadaju u teže za tu ocjenu. Naravno, sada ispada da mi je najteže preskočit 8c, ali tu sam malo izgubio kontinuitet, zeznula me Engleska.
Neki kažu da si linčina, da jako malo treniraš ali da ti je Bog daa klješta umisto prstiju, drugi govore da su to budalaštine i da si za ta klješta uložia jako puno treninga?
Gle, uobičajeno treniram oko 2 do 3 puta tjedno oko 2h te jedan dan vikendom negdje van ako se može. Mislim ima varijacija na temu od tjedna do tjedna, al ovo bi bio neki prosjek. Da li je to puno ili malo, ne znam, ali siguran sam da ima ljudi koji puno manje treniraju, a ima i onih koji puno više.
Glede malo specifičnijeg treninga; u početku, dok smo imali nedefinirane situacije s raznim dvoranama znao sam pokoji trening zamijenit vješanjem po finger boardu. S druge strane Campus nikad nisam koristio, ali siguran sam da bi mi to ne bi loše došlo. Jedini problem je da su meni sve te zamjene za penjanje i sistemi treninga jako dosadni tak da mi treba jaka motivacija za to.
Sviđa mi se u penjanju da su nam treninzi više liberalni - nemamo nekog „oberführera” koji se na nas dere i naređuje nam kaj da radimo. To sve dođe kao jedno fora druženje. E sad, da li je to bolje, ne znam, ali mislim da je zabavnije, a to je ono što penjanje mora bit.

ImageOpiši bar kako izgleda jedan tvoj jači trening kad se „ubiješ do kraja“ ili to ne postoji u tebe?
Evo jedan od nedavnih, kad mi je dobro sjelo. Mjesto radnje Podsused. U sklopu zagrijavanja, koje već sad poduže traje, ko kod starog FAPa, opalim jedno 50ak gibova po velikima. Poslije zaredam jedno 10ak smjerova/problema koji su mi otprilike na granici. Nakon toga smislim par novih pa ih probavam. Za kraj, jedno par puta rampu po malima (op.a.smjer za zagrijavanje, samo po malim hvatištima).

Da li si se za neke smjerove pripremao specifično tj. ciljano na plastici? Možda malo da opišeš konkretnije koja je bila situacija?
Ne, u smislu da sam razrađivao neke konkretne treninge ali ako bi me neki gib ekstra mučio onda sam znao postavit sekvencu i to isprobavat. U jednom periodu, mislim da je to bio prelazak sa 8a+ na 8b, Grilc mi je pričao da je on imao neku shemu u kojoj si je složio neki dugi smjer, nešto oko 50 gibova, sa detaljima iz smjera koji penje i da mu je to pomoglo. Uglavnom i ja sam složio tak nešto mada nisam imao neki specifičan projekt ali sve u svemu čini mi se da mi je koristilo – na proljeće neki smjerovi me više nisu toliko navijali.
Koliki ti je omjer boulderinga i izdržljivosti u treningu?
Teško za reć, ovisi o godišnjim dobima hehehe... Preko zime je definitivno više bouldering, a s dolaskom proljeće počinje više prelazim u izdržljivost. Ipak nije da se toga držim ko pijan plota jer ako mi se nekad ne da penjat duže smjerove prebacim se na bouldering i obrnuto.

Spomenua si Englesku, kako je bilo 2 godine u Manchesteru ?
A Lave, prala je depra, nije lako u gastarbajtu. Mislim, drviš ti po jednoj ili dvije stvari zbog kojih si tamo, ali većina stvari koje ti znače nešto, stagnira. Uhvatiš se tu i tamo kako sam usred noći jedeš grah i gledaš dizanje hrvatskog barjaka na Kninskoj tvrđavi. E sad, ili otrpiš po onoj staroj: što te ne ubije, ojačat će te ili razviješ suicidal tendencies.
Kako si se uopće naša tamo?
Institut (IRB) me poslao da pokušam riješiti kompleksan problem tj. da dam odgovor zašto takve stvari još uvijek postoje? Na žalost nakon preliminarnih studija zaključili smo da je problem ne rješiv te su me prebacili na Sveučilište u Manchesteru da kemijam na jednom interdisciplinarnom projektu – najjednostavnije i laički rečeno; plaćali su me da gledam kako proteini lete. Nije šala, i za to plaćaju ljude.

ImageKoji je đir bia gori, onako zagrebački – maglica, kiša i to?

Ako me pitaš za furku grada, i to je totalno drugačije jednostavno nemreš to uspoređivat. Ondje vlada najgrublji kapitalizam, nije ni čudo što je Engles tu napisao: Stanje radničke klase u Engleskoj - ne bih se začudio da netko napiše nastavak.
Što se tiče penjanja tu bi već moglo biti paralela, mada Manchester nema toliko definiranu scenu. Kad bi morao uspoređivat rekao bi da je Manchester možda više sličniji Zagrebu dok bi Sheffild bio više Dalmacija: gol do pasa i svi viču - come on, come on. Dok smo mi više ono: koji kurac si sad pao i sl. – više kao američka east coast spika - čujem da i Švedi imaju takvu struju).
Asu, definitivno nam imponira šta si nas usporedia sa Sheffildom – zahvaljujem u ime mojih sugrađana! Inače, oni Manchester climbing center izgleda ka crkva, jel nam se to pričinjava?

Istina, centar je napravljen u crkvi. Mislim to ovak nama, ponajviše Ćiri katoliku, može zvučat „malo“ čudno, ali tamo se crkve koje nemaju neko povijesno značenje tretiraju kao i svaka druga nekretnina – mislim ne smiješ ju dirati izvana, ali iznutra, sve dok plaćaš najam, radi što hoćeš. Tako da sam imao jedinstvenu priliku zagrijavat se na oltaru.
Najbolje fore su mi crkve u kojima su napravili džamije ili Hindu hramove. Kak bi tek kod nas zinuli na tak nešto? Ali sad kad malo bolje promislim, nije li dalmacija prijestolnica sakralnog penjanja? Sjećam se da je bio i pokret: Mladi, kršćanstvo i penjanje.

Je, pokrenut ćemo akciju da u Gospe od zdravlja ubace jednu kvalitetnu lead stinu u kantun!
Jesi ima gori nekog partnera za penjat?
Globalno sam solirao, dugo ti treba da se uspiješ skompat s Englezima. Tako da sam u početku više bio sa internacionalcima: Šved, Francuskinja i poneki Englez. Nažalost Šved i Francuskinja su pobjegli kući tak da sam ja ostao s Englezom.
Pred kraj boravka u UK upao sam u „bandu“ Kineza – super dečki, ali što bi se reklo još uvijek pomalo stranci.
Inače, poprilično je teško upast kod Engleza jer oni imaj koncept partnera: ono partner je svetinja i skoro da s nikim drugim ni ne razgovaraš, a kamoli penješ. Dok kod nas totalno suprotno; mislim imaš ti ljude koje preferiraš kad ideš na izlet, al kad neko novi osvane nije baš da mu dugo treba dok se ne ubaci u ekipu.

ImageEnglezi su totalni kraljevi! Kako te se dojmila prirodna stina?
Drugačije je od onog što smo mi navikli, po meni lošije. Kao prvo vapnenca baš nema puno i većinom je - ruku na srce – sranje. Jedno od njihovih najpoznatijih penjališta, Raven Tor, meni je osobno u rangu sektora na Kalniku, a npr. Hubble (op.a. prvi svjetski 8c+, Ben Moon, 1990.) za tim smjerom se ne bi ni okrenuo. Mislim ono zastaneš da vidiš ipak je to Hubble, a onda se pitaš: gledam li ja to dobro? Mislim, jebeš smjer koji te ne vuče da ga probaš.
S druge strane,Grit, e to je tek pizdarija za penjat. Prvo ako hoćeš teško penjat mora biti vraški hladno, a drugo vrlo je specifično s time da ti dužina tj. visina jako igra. Mislim za probat dobro, za naučit tu i tamo koji trikić OK, ali da bi se proslavio ko Hard Grit penjač – mislim da ne bi, osobito kad znam da postoji nešto puno bolje.
Što se tiče Trada (op.a. stoperi i friendovi), tu il penješ razbijotine, više planinariš ili držiš debelo glavu u torbi – pa ko voli, nek izvoli – mene to nikad nije pralo.

Bija si i na nekim boulderima?
Od svega mi se najviše mi se sviđalo na boulderima u Walesu i Lake Districtu (vulkanski kamen jako sličan vapnencu). Wales što se tiče penjanja, a Lake Distric što se tiče iskustva. Naime, imao sam priliku biti ispod par boulder koje je ispenjao John Gaskins – e sine moj, to je iskustvo. Neki su se činili OK, ali neki … Ako sam stajao ispod dobrog kamena, a toplo se nadam da nisam, slobodno se sve što sam probao i popeo može skinut za barem dvije ocijene. Inače, popeo sam puno toga, ništa preteško, do Fb7c+ ali u rijetko koji boulder sam zalazio više od dva puta.

Šta nisi reka ranije, pokrenuli bi akciju downgrading at District area!
Inače, moramo obavijestiti brojno čitateljstvo da si upozna i kutiju Johna Dunna Dunnyja?
Čuj, čovjek je vlasnik dvorane u kojoj sam penjao tako da se nisam morao previše truditi. Nice guy, ponekad smo trenirali zajedno, al većinom su nam satnice bile malo različite. Inače, super penje, mislim da se ne penje dobro, ne bi bio to što je. Užasno je jak, te izuzetno dobro radi s nogama, ima neki štos izdizanja na nogu, nemrem to točno opisat, moraš vidjet da bi skužio. Što se tiče građe, činjenica je da odaje dojam malo kršnijeg tipa, ali samo na prvi pogled. Istina, sad je u malo mršavijoj fazi nego ranije ali mislim da bi najbolji opis bio da je malo „veprasto“ građen - full jaki gornji dio tijela, što kad pogledaš, paše za penjanje.

ImageJesi loka pivušu po pubovcima nakon penjanja?
Je, je, evo prilažem i fotografiju kao dokaz da nakon napornog penjačkog dana, najbolje prija pivce za živce i opuštanje u društvu nježnih Engleskih ljepotica.

Ostvaria si odlične rezultate u njihovoj Manchester winter boulder league, čestitke. Kakvi su Englezi?
Hvala, hvala. Uvijek se veselim tekmama na kojima mogu nešto naučit, a da su me tamo imali čemu naučit - imali su, da su me znali „našopat“ - znali su. Jednostavno drugačiji su to problemi nego na što sam ja do sada navikao.
Jednom sam bio upao na pripreme njihove reprezentacije. Bila je kao neka probna tekma, nisam bio tako loš, al da imaju jakih dečki tipa Stewart Watson i Barrans – imaju. Bio sam jednom na treningu s Barransom, koji je ujedno postavljao smjerove u MCC-u i jednostavno nisam vjerovao da se neki smjer koji je postavio može ispenjati. Ne moram reći da se on prošetao kroz to ali zato nije mogao neke moje kombinacije – što će reći da je sve relativno i da je to jedna od ljepoti penjanja.

Kralju kako je bit opet doma u HR? Šta bi preporučia našem Čiki koji i dalje gura u Innsbrucku?
Super je doma, mada ova kiša u zadnje vrijeme priziva potisnute uspomene. Za Čiku, teško je reći, sve je ovisno o tom kakva mu je situacija i kako se on osjeća, te ima li snage za još ostat. Za karijeru bi mu bilo najbolje odradit i postdoc. negdje vani, pa se onda vrati i solit nam pamet hehe. Osobno, nama u Zagrebu fali „mili bradonja“, njegovi treninzi, zajednički izleti te legendarna izjava u sumrak: „iden ga samo malo čačnit“ (op.a. Čikini noćni podvizi sad već ulaze u totalnu legendu).

Čim si se vratio pao je dobar uspon u Kotečniku, forma je ipak visoka?
Vidim da Marulianusova obavještajna agencija izvrsno radi. Moram priznati da ni sam ne znam kak se smjer zove, moram pogledat negdje (op.a. Divja Brina, 8b/b+), al ga ima za guslat.  Psihički zahtjevno, razbijeno u detalje s odmorima između, tak da na tim odmorima vrtiš slike o prošlim neuspjesima i razmišljaš o smjeru. Em dugačko, em psihički zahtjevni odmori, em detalj pred kraj – nije baš moj tip smjera.

Odlazak u Englesku te odvojia od tvog projekta  - extenzije Sanjskog para (op.a. 9a u Mišjoj Peči). Prvo pitanje koje zanima naciju je, kako te ide sad nakon povratka?
Da, čini mi se da sam baš negdje kad sam otišao bio dosta blizu da ga popnem. Sad sam se vratio ali treba vremena da ti smjer ponovo uđe pod kožu. To baš i nije baš lagano kad ti je smješten 250 km od kuće.

Kako to da nisi prije napa Staro kolo, koji je ipak ocjenom lakši od extenzije Sanjskog?
Inače prvi dio Sanjskog je lakši od Kola pa sam zato krenuo u njega, a nastavak se nametnuo kao logičan slijed događaja. Probao sam malo i Kolo, ali nije mi baš sjelo; ima onaj središnji dio po izlizanim stopinkama  – tko zna možda bude ljubav na drugi pogled.

ImageDrugo pitanje koje zanima naciju je da li ćeš se opet uključit u PH? Ima li još motivacije ili ti je puna kapa tekmi?
Nadam se, ali ovisno o obavezama. Motivacija varira, nekad bi išao, a nekad si mislim, pa ne da mi se više, idem radije penjat negdje van nego trulit u izolaciji. Engleska je sigurno ostavila trag, strahujem da sam oslabio. S druge strane tu je znatiželja da vidim kakav sam i izazov da se pokušam vratiti.
Pitaju me nekad da li sam sad jači na tekmama. Mislim jači sam ja, ali su jači i svi drugi – pitanje je samo tko brže napreduje. Sve lige/natjecanja van HR su imala interno 5 ili 6 natjecatelja koji su mogli pobijediti i to je bila super stvar koja diže kvalitetu. To je kod nas dugo falilo, ali koliko čujem stvari su se promjenile.

A zanimaju li te još nastupi za reprezentaciju?
Da, ako ću imat što za ponudit.

Već duže vrime nisi penja u Dalmaciji, uredilo se i ispenjalo puno kvalitetnih smjerova od kad te nije bilo?
U planu je doći preko Nove Godine – nadam se da će nas poslužit vrijeme.

Nemoj zaboravit bouldering – u Sućurcu Ptičja gripa i dalje čeka 1.ponavljanje (op.a. učinia je to nedavno opet Urh al se to ne računa)!
Neću, al znaš mene: treniram na boulderu, al više volim penjat smjerove.

Kad smo već kod Dalmacije – kakva su ti sjećanja na penjačke izlete u Split, krajem devedesetih? Spavalo se u Frenkija i vozilo u Lacićevoj četvorci?
Nostalgična, to su bili dani - pustite si kombinaciju Nostalgične i Alles Gut od TBFa u pozadini dok čitate ovaj odgovor. Odsjedaš kod jedinog i istinskog penjačkog profesionalca kojeg je Hrvatska imala. Budiš se uz Majke, ovlaš doručak, pa na Marjan ili već neka kombinacija. Navečer razgovori o smjerovima, planovi, analize. Ponekad ekspedicijskim stilom do Omiša za 3 ili 4 smjera – koliko ih je tada bilo. Lacićeva četvorka, Soptina bembura, te živopisni likovi, vi bi rekli Čunke, koji su pojavljivali u Splitskom penjanju i dolazili na Marjan. Ukratko, kod Frenkija se živjelo za penjanje.

Lip odgovor za kraj asu! Hvala ti na razgovoru i živija!
Također.

Image

>>> Fotografije po redu:
1) U Kotečniku, arhiva Rožman
2) S.P.Munchen 2005., Marulianus
3) Bouldering u Roachesu (Eng), Ana Previšić
4) U prvom dijelu Sanjskog para (8c), Siniša Hrestak
5) Ultraklasik West side story (Eng), Ana Previšić
6) Bouldering u Stanageu (Eng), Ana Previšić
7) Party za ekipu, arhiva Rožman
8) Na Planovu - Marwan, Ana i Roki, arhiva Rožman
9) U Kotečniku, arhiva Rožman

Podjeli članak na društvenim  mrežama

Komentari

Odgovori

spk marulianus

Najpopularnije

Najpopularnije

cross