Stanage, UK

Marko Rožman - Roki je najuspješniji Hrvat u dosadašnjoj povijesti našeg sportskog penjanja. Godinama nepobjediv na državnim ali i nekim stranim natjecanjima, te sa prvim usponima u smjerovima težine 8b, 8b+ i 8c na red point, 8a na pogled, 8a+ na fleš i boulder usponima do Fb8a+ - ucinia je neprocjenjivo puno za generaciju penjaca koje tek dolaze ali i za ovu sadašnju. Kaže se da je najteže probit led, a on je upravo to i cinija.

S obzirom na sve do sada ostvareno, sa zadovoljstvom uvrštavamo Rokija u našu interview listu, tim više što je inace u medijskoj sjeni i prosjecni hrvatski penjac o njemu jako malo zna.

Evo prilike da upoznate Rožmana bar malo bolje.....

Kotecnik, Slovenija

Vratimo film unazad!
Vratimo!

Ultraklasik pitanje - kako si pocea penjat?
Malo je smješno al je cinjenica da sam na penjanje krenuo zbog toga da nemam zadnja dva sata nastave u školi.
Naime, Cak (Lavoslav Caklovic) i Neven (Petrovic) organizirali su penjacko/alpinisticki tecaj u mojoj srednjoj školi. Obavijest koja je išla kroz školu bila je prihvacena sa smijehom, mislim ne treba ti u tim godina pretjerano povoda da bi ti nešto bilo smiješno, medutim kad se proculo da svatko tko se prijavio na predavanje može izostati sa zadnja dva sata – nije trebalo dugo da se napuni dvorana. Medu njima se našla i moja malenkost.
Nakon što sam poslušao predavanje odlucih ostati, ne moram napomenuti da je samo 15 % slušatelja ostalo nakon predavanja. Na kraju mislim da nas je cijeli tecaj završilo 6 ili 7, a još se penjemo samo Orsat i ja – sve u svemu nije tako loše – dva dobra penjaca.

top klasik iz Real thing-a

Pozdrav Bociju! Nego, reci nam – cini nam se teže ljude u Zagrebu privuc penjanju, nego tu u Splitu. Ipak nam je cili grad okružen stinom, u vas je drukcije?
Cinjenica je da Zagreb nema stijenu usred grada, ali ima par stijena oko Zagreba što je za pocetnike skroz dovoljno. Ne treba ti Mišja Pec da bi doveo nekog na školu penjanja. Kad kao pocetnik prvi put ideš penjat na stijenu i kad ti pokažu onu cuku na Okicu od 9 metara, jebate pa misliš da si vidio Mt. Everest, a uz to i nemaš pojma da Everest i to što ti radiš zapravo nemaju veze jedno s drugim. Na žalost ako u ZG-u malo ozbiljnije zagrizeš onda ti treba auto jerbo do prve iole poštenije stijene ti treba oko 1 h vožnje. Mene osobno je svemu ovom prvenstveno privukla opcija da nemam zadnja dva sata nastave. Nakon toga je bila cista znatiželja, cisto da vidim kak sve to izgleda. Zatim je bila želja za napredovanjem, a sad sam u fazi pozitivne frustracije.

Par rici o prvim revolucionarnim danima – s kim si penja?
Prvo s ljudima sa škole, onda se to pocelo osipati ali srecom jednom na tunelu smo naletili na Švendu koji je tada imao svu opremu, al nije imao pojma, pa smo napravili razmjenu; znanje za opremu. To s opremom je bilo zajebano, nije se imalo baš para tak da sam svoje prve penjacice docekao nakon 9 mjeseci. U pocetku preko tjedna je bio Dom Sportova, kasnije Malešnica, a vikendom okolica Zagreba, busom i tramvajem. Putovalo se na Okic 3h – ekspedicijski stil. Revolucija je nastala kad je prvo Švenda položio vozacki, a nedugo zatim i ja. Taman tada se pojavio i Habo koji je poceo ozbiljno stiskati tak da se formirala fina ekipica; Švenda, Pavle i Sunka, Habo, Švarci, Supic, Vecko, Ana i ja.

Sicam se jedne tv emisije na kojoj si penjao na boulderu u vlastitoj garaži, je li prvo bila garaža ili Podsused?
Ne, kronološki je bilo: Dom Sportova, moja garaža i Švendin podrum, Malešnica, ponovo garaža, Habina prostorija pa Podsused.

Brzo i konstatno si napredovao.
Da. Što se tice natjecanja – nije mi baš dugo trebalo za neki bolji rezultat tako da sam 1995 postao prvak države. Ipak, treba naglasiti da je tad u kalendaru bilo samo jedno natjecanje godišnje. Paralelno sam tada položio vozacki tak da je i u prirodnoj stijeni odmah krenulo na bolje.

Roaches / UK

Moramo spomenut da si njegovao zanimljiv stil odijevanja i šišanja u to vrime, moš li ga malo prokomentirat za našu rubriku modni kutak?
Zanima me jedino kako se ti toga sjecaš, tad te nije bilo u penjanju?

Pricala mi majka!
Što reci nego da je to bila kombinacija HC/Punk/Metal, a i frizura je bila u skladu s glazbenom orijentacijom. U svakom slucaju bilo je to drugacije od «Lycra Boysa» koji su tada vladali scenom.

Ka šta smo naveli u uvodu gurnia si naš hrvatski penjacki level sa 8a+ na 8c. Je li teško probijat led?
Najteže mi je bilo skociti na 8b. Baš sam osjecao razliku izmedu 8a+ i 8b. S druge strane vecina 8b koje sam prve probao bili su u Libojama i po mojem sudu neki spadaju u teže za tu ocjenu. Naravno, sada ispada da mi je najteže preskocit 8c, ali tu sam malo izgubio kontinuitet, zeznula me Engleska.

Neki kažu da si lincina, da jako malo treniraš ali da ti je Bog daa klješta umisto prstiju, drugi govore da su to budalaštine i da si za ta klješta uložia jako puno treninga?
Gle, uobicajeno treniram oko 2 do 3 puta tjedno oko 2h te jedan dan vikendom negdje van ako se može. Mislim ima varijacija na temu od tjedna do tjedna, al ovo bi bio neki prosjek. Da li je to puno ili malo, ne znam, ali siguran sam da ima ljudi koji puno manje treniraju, a ima i onih koji puno više. Glede malo specificnijeg treninga; u pocetku, dok smo imali nedefinirane situacije s raznim dvoranama znao sam pokoji trening zamijenit vješanjem po finger boardu. S druge strane Campus nikad nisam koristio, ali siguran sam da bi mi to ne bi loše došlo. Jedini problem je da su meni sve te zamjene za penjanje i sistemi treninga jako dosadni tak da mi treba jaka motivacija za to. Svida mi se u penjanju da su nam treninzi više liberalni - nemamo nekog „oberführera” koji se na nas dere i nareduje nam kaj da radimo. To sve dode kao jedno fora druženje. E sad, da li je to bolje, ne znam, ali mislim da je zabavnije, a to je ono što penjanje mora bit.

Muenchen 2005.

Da li si se za neke smjerove pripremao specificno tj. ciljano na plastici? Možda malo da opišeš konkretnije koja je bila situacija?
Ne, u smislu da sam razradivao neke konkretne treninge ali ako bi me neki gib ekstra mucio onda sam znao postavit sekvencu i to isprobavat. U jednom periodu, mislim da je to bio prelazak sa 8a+ na 8b, Grilc mi je pricao da je on imao neku shemu u kojoj si je složio neki dugi smjer, nešto oko 50 gibova, sa detaljima iz smjera koji penje i da mu je to pomoglo. Uglavnom i ja sam složio tak nešto mada nisam imao neki specifican projekt ali sve u svemu cini mi se da mi je koristilo – na proljece neki smjerovi me više nisu toliko navijali.

Koliki ti je omjer boulderinga i izdržljivosti u treningu?
Teško za rec, ovisi o godišnjim dobima hehehe... Preko zime je definitivno više bouldering, a s dolaskom proljece pocinje više prelazim u izdržljivost. Ipak nije da se toga držim ko pijan plota jer ako mi se nekad ne da penjat duže smjerove prebacim se na bouldering i obrnuto.

Spomenua si Englesku, kako je bilo 2 godine u Manchesteru ?
A Lave, prala je depra, nije lako u gastarbajtu. Mislim, drviš ti po jednoj ili dvije stvari zbog kojih si tamo, ali vecina stvari koje ti znace nešto, stagnira. Uhvatiš se tu i tamo kako sam usred noci jedeš grah i gledaš dizanje hrvatskog barjaka na Kninskoj tvrdavi. E sad, ili otrpiš po onoj staroj: što te ne ubije, ojacat ce te ili razviješ suicidal tendencies.

Kako si se uopce naša tamo? Institut (IRB) me poslao da pokušam riješiti kompleksan problem tj. da dam odgovor zašto takve stvari još uvijek postoje? Na žalost nakon preliminarnih studija zakljucili smo da je problem ne rješiv te su me prebacili na Sveucilište u Manchesteru da kemijam na jednom interdisciplinarnom projektu – najjednostavnije i laicki receno; placali su me da gledam kako proteini lete. Nije šala, i za to placaju ljude.

Sportska prehrana!

Asu, definitivno nam imponira šta si nas usporedia sa Sheffildom – zahvaljujem u ime mojih sugradana! Inace, oni Manchester climbing center izgleda ka crkva, jel nam se to pricinjava?
Istina, centar je napravljen u crkvi. Mislim to ovak nama, ponajviše Ciri katoliku, može zvucat „malo“ cudno, ali tamo se crkve koje nemaju neko povijesno znacenje tretiraju kao i svaka druga nekretnina – mislim ne smiješ ju dirati izvana, ali iznutra, sve dok placaš najam, radi što hoceš. Tako da sam imao jedinstvenu priliku zagrijavat se na oltaru. Najbolje fore su mi crkve u kojima su napravili džamije ili Hindu hramove. Kak bi tek kod nas zinuli na tak nešto? Ali sad kad malo bolje promislim, nije li dalmacija prijestolnica sakralnog penjanja? Sjecam se da je bio i pokret: Mladi, kršcanstvo i penjanje.

Je, pokrenut cemo akciju da u Gospe od zdravlja ubace jednu kvalitetnu lead stinu u kantun! Jesi ima gori nekog partnera za penjat? Globalno sam solirao, dugo ti treba da se uspiješ skompat s Englezima. Tako da sam u pocetku više bio sa internacionalcima: Šved, Francuskinja i poneki Englez. Nažalost Šved i Francuskinja su pobjegli kuci tak da sam ja ostao s Englezom. Pred kraj boravka u UK upao sam u „bandu“ Kineza – super decki, ali što bi se reklo još uvijek pomalo stranci. Inace, poprilicno je teško upast kod Engleza jer oni imaj koncept partnera: ono partner je svetinja i skoro da s nikim drugim ni ne razgovaraš, a kamoli penješ. Dok kod nas totalno suprotno; mislim imaš ti ljude koje preferiraš kad ideš na izlet, al kad neko novi osvane nije baš da mu dugo treba dok se ne ubaci u ekipu.

Mišja pec, Slovenija

Bija si i na nekim boulderima? Od svega mi se najviše mi se svidalo na boulderima u Walesu i Lake Districtu (vulkanski kamen jako slican vapnencu). Wales što se tice penjanja, a Lake Distric što se tice iskustva. Naime, imao sam priliku biti ispod par boulder koje je ispenjao John Gaskins – e sine moj, to je iskustvo. Neki su se cinili OK, ali neki … Ako sam stajao ispod dobrog kamena, a toplo se nadam da nisam, slobodno se sve što sam probao i popeo može skinut za barem dvije ocijene. Inace, popeo sam puno toga, ništa preteško, do Fb7c+ ali u rijetko koji boulder sam zalazio više od dva puta.

Šta nisi reka ranije, pokrenuli bi akciju downgrading at District area! Inace, moramo obavijestiti brojno citateljstvo da si upozna i kutiju Johna Dunna Dunnyja? Cuj, covjek je vlasnik dvorane u kojoj sam penjao tako da se nisam morao previše truditi. Nice guy, ponekad smo trenirali zajedno, al vecinom su nam satnice bile malo razlicite. Inace, super penje, mislim da se ne penje dobro, ne bi bio to što je. Užasno je jak, te izuzetno dobro radi s nogama, ima neki štos izdizanja na nogu, nemrem to tocno opisat, moraš vidjet da bi skužio. Što se tice grade, cinjenica je da odaje dojam malo kršnijeg tipa, ali samo na prvi pogled. Istina, sad je u malo mršavijoj fazi nego ranije ali mislim da bi najbolji opis bio da je malo „veprasto“ graden - full jaki gornji dio tijela, što kad pogledaš, paše za penjanje.

Jesi loka pivušu po pubovcima nakon penjanja?

As u pubu sa lokalnim kokama!

Ostvaria si odlicne rezultate u njihovoj Manchester winter boulder league, cestitke. Kakvi su Englezi? Hvala, hvala. Uvijek se veselim tekmama na kojima mogu nešto naucit, a da su me tamo imali cemu naucit - imali su, da su me znali „našopat“ - znali su. Jednostavno drugaciji su to problemi nego na što sam ja do sada navikao. Jednom sam bio upao na pripreme njihove reprezentacije. Bila je kao neka probna tekma, nisam bio tako loš, al da imaju jakih decki tipa Stewart Watson i Barrans – imaju. Bio sam jednom na treningu s Barransom, koji je ujedno postavljao smjerove u MCC-u i jednostavno nisam vjerovao da se neki smjer koji je postavio može ispenjati. Ne moram reci da se on prošetao kroz to ali zato nije mogao neke moje kombinacije – što ce reci da je sve relativno i da je to jedna od ljepoti penjanja.

Kralju kako je bit opet doma u HR? Šta bi preporucia našem Ciki koji i dalje gura u Innsbrucku? Super je doma, mada ova kiša u zadnje vrijeme priziva potisnute uspomene. Za Ciku, teško je reci, sve je ovisno o tom kakva mu je situacija i kako se on osjeca, te ima li snage za još ostat. Za karijeru bi mu bilo najbolje odradit i postdoc. negdje vani, pa se onda vrati i solit nam pamet hehe. Osobno, nama u Zagrebu fali „mili bradonja“, njegovi treninzi, zajednicki izleti te legendarna izjava u sumrak: „iden ga samo malo cacnit“ (op.a. Cikini nocni podvizi sad vec ulaze u totalnu legendu).

Cim si se vratio pao je dobar uspon u Kotecniku, forma je ipak visoka? Vidim da Marulianusova obavještajna agencija izvrsno radi. Moram priznati da ni sam ne znam kak se smjer zove, moram pogledat negdje (op.a. Divja Brina, 8b/b+), al ga ima za guslat. Psihicki zahtjevno, razbijeno u detalje s odmorima izmedu, tak da na tim odmorima vrtiš slike o prošlim neuspjesima i razmišljaš o smjeru. Em dugacko, em psihicki zahtjevni odmori, em detalj pred kraj – nije baš moj tip smjera.

Odlazak u Englesku te odvojia od tvog projekta - extenzije Sanjskog para (op.a. 9a u Mišjoj Peci). Prvo pitanje koje zanima naciju je, kako te ide sad nakon povratka? Da, cini mi se da sam baš negdje kad sam otišao bio dosta blizu da ga popnem. Sad sam se vratio ali treba vremena da ti smjer ponovo ude pod kožu. To baš i nije baš lagano kad ti je smješten 250 km od kuce.

Kako to da nisi prije napa Staro kolo, koji je ipak ocjenom lakši od extenzije Sanjskog? Inace prvi dio Sanjskog je lakši od Kola pa sam zato krenuo u njega, a nastavak se nametnuo kao logican slijed dogadaja. Probao sam malo i Kolo, ali nije mi baš sjelo; ima onaj središnji dio po izlizanim stopinkama – tko zna možda bude ljubav na drugi pogled.

Drugo pitanje koje zanima naciju je da li ceš se opet ukljucit u PH? Ima li još motivacije ili ti je puna kapa tekmi? Nadam se, ali ovisno o obavezama. Motivacija varira, nekad bi išao, a nekad si mislim, pa ne da mi se više, idem radije penjat negdje van nego trulit u izolaciji. Engleska je sigurno ostavila trag, strahujem da sam oslabio. S druge strane tu je znatiželja da vidim kakav sam i izazov da se pokušam vratiti. Pitaju me nekad da li sam sad jaci na tekmama. Mislim jaci sam ja, ali su jaci i svi drugi – pitanje je samo tko brže napreduje. Sve lige/natjecanja van HR su imala interno 5 ili 6 natjecatelja koji su mogli pobijediti i to je bila super stvar koja diže kvalitetu. To je kod nas dugo falilo, ali koliko cujem stvari su se promjenile.

U Omišu

Vec duže vrime nisi penja u Dalmaciji, uredilo se i ispenjalo puno kvalitetnih smjerova od kad te nije bilo? U planu je doci preko Nove Godine – nadam se da ce nas poslužit vrijeme.
Nemoj zaboravit bouldering – u Sucurcu Pticja gripa i dalje ceka 1.ponavljanje (op.a. ucinia je to nedavno opet Urh al se to ne racuna)! Necu, al znaš mene: treniram na boulderu, al više volim penjat smjerove.

Kad smo vec kod Dalmacije – kakva su ti sjecanja na penjacke izlete u Split, krajem devedesetih? Spavalo se u Frenkija i vozilo u Lacicevoj cetvorci? Nostalgicna, to su bili dani - pustite si kombinaciju Nostalgicne i Alles Gut od TBFa u pozadini dok citate ovaj odgovor. Odsjedaš kod jedinog i istinskog penjackog profesionalca kojeg je Hrvatska imala. Budiš se uz Majke, ovlaš dorucak, pa na Marjan ili vec neka kombinacija. Navecer razgovori o smjerovima, planovi, analize. Ponekad ekspedicijskim stilom do Omiša za 3 ili 4 smjera – koliko ih je tada bilo. Laciceva cetvorka, Soptina bembura, te živopisni likovi, vi bi rekli Cunke, koji su pojavljivali u Splitskom penjanju i dolazili na Marjan. Ukratko, kod Frenkija se živjelo za penjanje.
Lip odgovor za kraj asu! Hvala ti na razgovoru i živija! Takoder.