Ivica Piljić, Omiš 1988.

S ponosom Vam predstavljamo našeg legendarnog počasnog člana i osnivača SPK Marulianusa - Ivicu Piljića!

Sigurni smo da će se mnogi mlađi penjači sada priupitat - Tko je to? , ka šta smo sigurni da će većina oni starijih, koji znaju o kakvom je asu riječ, istovremeno zadovoljno protrljat dlanove i uzviknit - Napokon!

U svakom slučaju neizmjerno nam je drago da smo napokon uspili sastavit jedan lip - poduži razgovor s tim našim karizmatičnim asom, vječnim entuzijastom i vizionarom, nepopravljivim romantičarom i pjesnikom u duši koji je ostavija neizbrisiv trag u nastajanju hrvatskog, ali i svjetskog sportskog penjanja.

Kad smo ga na kraju svega pitali zašto je u svakom odgovoru skoro više spominja svoju ekipu nego samog sebe, Pilja je reka da je to zato - jer su prijateljstvo i dragi ljudi oko tebe najbitnija stvar u životu - svaka čast legendo, slažemo se u potpunosti!

Marjan, 1986.

Kako je izgledala alpinistička škola u to vrime,  a kako alpinistička scena u Splitu?
Alpinistička škola je ovisila isključivo o voditelju škole. Kakav voditelj škole i s koliko umijeća za prinit znanje, toliko je bila kvalitetna škola. Nije se puno vodilo računa o nekoj metodici ili prilagođavanju trenutnim sposobnostima. Dobia si staru kacigu i stari špag koji je vonja na plisan i instruktora koji ti je reka da ćemo počet sa laganin smjeron ocjene III. Zamolia bi te da ne ostavljaš opremu u stini već da je skupiš. I to je to.
On bi krenija, a ti bi ga slidia svako 35 metara, jer špag je tada bia maksimalno 40 metara. Ako bi proša detalje bia si ok, ako bi se dosta mislia, nisi. I tako naprid. Franina škola je bila dobra jer se čovik trudija objasnit puno tehnike, za razliku od ostalih rasploživih instruktora.
Ja san najviše naučija iz knjige Zlatka Smerkea di je lipo bila objašnjena cila tehnika penjanja u suvoj stini. I onda malo pomalo san iša penjat s prijateljima i primjenjiva to šta san vidija iz knjige. Naročitu pažnju san polaga na međuosiguranja i tako učia i nastoja ne past. Dobro je, preživia san i nisan pa. Tada past u smjeru nije baš bilo veselo, znaš? Klinovi su bili stari i ruzinavi, a malo san ima svojih klinova. Uglavnom su to bili sve rađeni domaći klinovi jer originalni klinovi su bili skupi i naravno lagani, a naši rađeni klinovi vrlo teški, ha ha tako je to bilo.
Alpinistička scena u Splitu je bila jaka i dolazili su vrhunski alpinisti svitskog glasa. Dakle uz našeg Stipu tu je bia i Nejc Zaplotnik, Andrej Štremfelj, itd. ...stvarno velike alpinističke face!

U to vrime tebe je vjerovatno prvog zahvatia taj novi stil slobodnog penjanja koji se ka lud širija sviton. Reci nam kako je do toga došlo, što te je privuklo u taj novi đir? Alpinisti su ga gledali sa dosta podsmjeha u to vrime?

E, puno bi se moga raspričat o tomu. Naime, moj prvi prvcati uspon na Marjanu je bia Ekspedicijski Kamin (op.a. kamin livo od  današnje Gracije). U njemu ti je u ključnon detalju (op.a. na izlazu iz kamina) bia učvršćen špag i u njemu su trenirali ekspedicionisti iz tadašnjeg AO PD Mosora koji su išli u Himalaju.
Osin toga, događaj je vezan i za meni izuzeno dragu osobu  koju san to popodne upozna, a s kojon ću se nekoliko godina kasnije često prepirat, naročito oko sportskog penjanja. Ali koju san uvik izuzetno poštova i volija jer je uvik volila i voli stine iznad svega. I dan danas se guštan s njon navezat i penjat, jer penje i dan danas s velikon ljubavi za stine.
Dakle, na Marjanu je toga zimskoga popodneva 1982. bila Ana Mažar i pitala me oću li ić penjat s njon? A naravno, reka san, oću. Navezala me i nestala brzinon svitla kroz kamin na vrj. A ja prvi put u kaminu. Kako san bija uvik visok, ha, ha, relativno brzo san proša ulazni detalj koji je pinku previsan. Onda u kaminu sve je OK i na raskorak, osjećas se siguran jerbo nemoš ispast vanka. Ali kad se tribalo izbacit vanka u detalj u desno na kraju kamina, e tu san se dobro zamislija. Bilo mi je to prvo penjanje u životu na Marjanu. Triba san iz sigurnoga kamina uletit vanka u detalj. Ana je bila sve nestrpljivija : „ Ajde Pilja šta se keglaš" stalno bi dovikivala i vukla me špagon i tako zapravo izbacivala vanka i tirala me da uletin u detalj. Je san se bia pripa, ka veliki, stvarno! Nekako san izaša vanka iz kamina u ploču i onda se to dogodilo.
Mala hvatišta, naravno za mene tada mala, i ludo dobro trenje. Sta san bukvalno na ništa, jer za mene tada je to bilo ništa, viruj mi! Ali sta san i sve je držalo. Ma fenomenalan osjećaj. Ploča, stina, ludo trenje, sunce na zalazu (bilo je kasno popodne), more iza leđa, sve mi se to nekako u krajičku oka ispreplelo u fantastičan osjećaj, pravi. Straja je nestalo, a osta je GUŠT !!!
Naravno, nije mi bilo lako i jedva san izaša jer san tu na vrju kamina prvi put shvatija šta znači kontrolirati sve 4 točke penjanja ili baren tri. Ko je tad moga sanjat da će mi nekad u budućnosti bit dosta i jedna točka?
Izaša san na vrj di me dočekala ljutita Ana sa jasnin komentaron, da san spor ka stari čovik i da di mi je mladost? Ha, ha,  Ana je bila uvik oštra i kritična. Lipo je rekla da mogu ja to puno bolje, da vidi mi mišiće i snagu i da san se usra bez potribe. Da nije dosta samo imat dugu kosu (ja san naime ima uvik dosta dugu kosu tada) nego da triba imat malo i pameti i da triba čitat stinu. Ha ha, lipo me izgadila, ali sve šta je rekla bila je u pravu! Onda je skupila moj penjački pojas i kroz već polumrak odmaglila kroz šumu niz drugu stranu Marjana. Ja san osta na rubu stine, oduševljen. Nezaboravno!
Ali taj dan nešto se u meni otvorilo. Ideja, ljubav, osjećaj da baš ta naša stina, vapnenac sa tin malin hvatištima i trenjen je idealna za penjanje. I da se tu, zapravo isprid kuće, može guštat u penjanju. Na Marjanu. Da nisi ovisan o vrimenu, pa ako si malo zadrtiji da se penjat i po kiši, po previsima dok ne procure. Nemoj zaboravit, to je bilo u zimu1982.
Iako san penja sve teže i teže smjerove po Mosoru i Kozjaku, stalno san se vraća na Marjan di su bila 3 uspona za ekspedicioniste i na kojima se moglo samostalno penjat, a osiguravat se na žemar. Tribalo je imat hrabrosti uletit onako ka početnik na žemar u smjer, jer uže je bilo učvršćeno tek u po smjera ili samo blizu izlaza. Naravno, to me tiralo da se koncentriran na mala, oštra i dobro držeća hvatišta i trenje. Jerbo prije užeta ako si pa, pa si na pod, a to nije bila opcija.
I tako, malo pomalo Šantine Stine su mi se sve više otvarale, a iz ta 3 smjera nisan izlazia. Penja san ih gori, doli po ko zna koliko puta. A pogled mi je skreta malo pomalo na sve glađe i teže ploče i previse na Marjanu koji su bili netaknuti.
Na moju žalost niko nije tia toliko boravit na Marjanu. Svi su išli u planine i veće i velike stine. Uglavnon na Mosor i u Paklenicu. Ali nisan odustaja. U Šantinim Stinama bija san sritan i tu san penja svaki dan.
Tribalo je dobre dvi godine da nagovorin Ivicu Matkovića (koji je ka i ja bia lud za velikin stinama i boravija uglavnon na Paklenici) da je Marjan ono pravo šta nan triba. Tako smo napokon u Listopadu 1984. otvorili prvi novi smjer skupa i nazvali ga PIMI (kratica od Piljić Ivica - Matković Ivica) i učvrstili uže u smjer i to do vrha. Naravno uže je počimalo tek oko rupe. Tada je to bilo normalno.

Matan i Pilja u Kolibriju, Marjan 1985.

Kakva vrimena su to bila, rađanje totalno novog đira!
Je, ovo je bilo nešto potpuno drugo od Alpinizma. Nama nije bia bitan vrj. Nije nam bilo bitno koliko je stina duga. Nema veze, kratka ili duga bitno je bilo da je teška. Maštali smo za nać negdi 200 ili 300 metara stalno ka šta je Glatka Iluzija.  Ali smo bili sritni i s Glatkon Iluzijon. Gušt je dok ima stine za penjanje i šta teže, šta manja hvatišta i nožišta, to bolje. Ko šljivi vrj. To je onda bilo Alpinistima ka da si nešto gadno zabeštima. Ali mi smo stvarno tako penjali.
Šta mislite kad smo izašli iz zida Tofane nakon 25 dužina sve skupa (imaš još par dužina laganih di se ne navezuješ), da smo onda još uru i po hodali na vrj. Pa nismo to imali ni na kraju pameti! Eto, Ivica i ja smo tako penjali i guštali.
Učili su nas definiciji da je Alpinist čovik koji traži teškoće u stinama i sritan je kad ih ne nađe. Time se oće reć da je glavno nać prolaz kroz stinu i izać na vrj i da si sritan kad stina nije bila tako teška ka šta je izgledala.
E vidiš naša definicija Slobodnog, a posli Sportskog penjača je da je to čovik koji traži teškoće u stini i SRITAN je kad ih nađe. Nije loše, zar ne?

Znači, Šantine stine na Marjanu su se pokazale ka savršeno misto za razvoj tog novog načina penjanja?

Zlatko Kunosić Štrojf 1988.

Ivica Matković 1986.

Ivica nije tia reć koja je ocjena za slobodno. Ostavija je to za druge slobodne

Matan i Pilja 1986.

Di ste nabavljali opremu tada, ipak je to bilo prije više od 20 godina, a penjačkih dućana nije bilo ni na vidiku?
Prvu penjačku opremu, pojas, penjačice i ostalo smo naručili pošton iz Chamonixa od legendarnog Snell Sporta. Posli smo penjačku opremu kupovali ili u Trstu ili u Ljubljani. Najviše u Trstu u tada vrlo poznatog Techno Sporta, koji je poslije bio i sponzor prvog dvoranskog natjecanja u Zagrebu.

Spitovi su se bušili iz ruke sa spiterom, koliko je tribalo za jednu rupu?
Sa spiteron i bušenjen iz ruke je uvik bilo isto, prva buža 5 minuti, druga 10, treća 20 minuti i tako dalje. Umoriš se relativno brzo. Ali moran istaknit, jedno je bušit smjerove odozgo sa užeta, to je bilo lako bez obzira šta je ručno. Potpuno druga stvar je kad penješ prvi u navezi prvenstveni uspon i onda ili iz zadnje prečke stremena (malih skalica za tehničko penjanje) bušiš spit ili još luđe ka šta je Ivica Matković iz raskoraka ili u detaljima nekad i iznad VI+ bušija spit iz ruke sa vrhova penjačica.

Kozjak, Come Back

Jedan od marjanskih klasika iz tog doba je i smjer Kowappy oko kojeg su se vodile brojne rasprave triba li zabit taj dodatni treći spit (op.a. položaj spitova u smjeru je identičan ka šta je bia 80-tih, s čim se često ne slažu friški marjanski penjači) ajde reci nam ka autor svoje mišljenje, mnoge će zanimat?
Malo prije san van opisa našu tadašnju penjačku etiku. Spitove smo stavljali tamo di triba. Kriterij je odlučivala ocjena iznad VI+. Tomu su bila dva razloga. Prvi je da nismo tili stavljat puno spitova radi poštovanja stine i održanja stine u šta izvornijen obliku, tako da bude ista i sa istim izazovima i za buduće generacije.
Drugi je, da penjanje za nas nije bilo samo gimnastika već puno više i u okviru navedene etike bilo je normalno da su razmaci između spitova budu veći jer se tako penjalo. Naime i način osiguranja doprinosija je težini uspona!
Mi u modernu peticu (težina V po UIAA) nismo stavljali spitove, to se prolazilo bez zastajkivanja.
Moja generacija koja je ostala penjat je brzo naučila da penjanje počinje prvo u glavi, pa je onda u nogama i tek onda u rukama. Duhovna dimenzija penjanja  je osnov svega, a „igra pokreta u penjanju" dolazi kasnije.
Mi smo znali da nekad i po 20 metara nemoš ništa stavit za osiguranje iako si ima masu opreme na sebi, jer takva je stina. Ja san to jako dobro naučia penjući prvenstveno Formu Piva. Tada je bilo normalno stavit zaglavak veličine 2 ili 3 i onda produžit slijedećih 10 metara bez ičega. S tin smo živili, tako smo penjali i od tuda je došla i etika da se spit stavi u stinu stvarno kad triba. Ne bi nikako tia počet filozofirat, jer prepirke o etici penjanja su brojne.
Sve šta želin reć je da je lipo da je barem jedan smjer osta sačuvan u izvornom obliku, onako kako je stvoren. Koliko san shvatia iz polemika, uvik ga se može penjat s osiguranjen odozgo, a koje se može postavit iz lakšeg smjera i tako uvik bit siguran.A opet, ako ga neko oće penjati u originalu, može. To je individualna odluka. Ako neće, ne mora. Mislim da je to fer i razložno, jer sigurnost mora biti na prvon mistu. Naravno, što je to sigurnost u penjanju, može bit nova filozofska penjačka rasprava.
Mi smo se osjećali sigurno penjući i po 10 ili 20 metarske razmake između međuosiguranja. Što ne znači da smo bili sigurni, naravno. Ali ka šta Ivica Matković uvik kaže, sve počinje i završava u glavi.
A Ivica Matković je popea gotovo sve tadašnje smjerove na Marjanu Solo Integral, u kupaćima i s vrićicom za magnezij, dakle bez ikakvog osiguranja. Ma nije ima sa sobon ni komad zamke za ukopčat se ako mu dođe panika. Ništa! Tako je penja čak i Ivin Tavan! Naravno ja mu to nikad nisan odobrava. Naprotiv.
Ali to govori upravo o tomu da šta je za nekoga sigurno i lako za drugoga nije. Postoji različitost koju moramo poštovat da bi bili sigurni u penjaju.
Zato mi je drago da je barem jedan smjer, eto Kowappy, sačuvan u originalu. I naravno preporučam svakome  da ga penje onako kako se osjeća najviše siguran. Nema ništa loše u osiguranju odozgo, zar ne?

Slažemo se s tobom - lipo je da se barem jedan smjer održa u originalnom izdanju!

Ivica Piljić, Marjan 1985.

Reci nan koji si Marjanski smjer najviše puta penja, koji Ti je onako baš u srcu?
To je svakako i iznad svega PIMI. Kako je u PIMIju bia uvik učvršćen špag, penja san ga bukvalno svakodnevno, sa osiguranjen ili bez, nije bilo važno. A isto tako i sa vrja odpenjava natrag na početak smjera. Bez ikakvog pretjerivanja mogu reć da san PIMIja penja sigurno više od 1000 puta. S njin bi počima i završava trening uz prekrasan pogled s vrja smjera.
Drugi je sigurno Glatka Iluzija koju san masu penja, solira, a posli i vodia škole u taj smjer. Smjer je izuzetno lip. Kratak ali sladak! Nakon Glatke, to je bia svakako Popaj. To mi je jedan od najdražih sportskih uspona. Solidno je dug za sportski smjer (skoro 40 metara) i ima u sebi skoro sve tipove teškoće u vapnencu. Previs, ploču, pukotinu, brid, bas sve! Divota od sportsko penjačkog smjera.

Inače penja si i dosta višedužinaca - koji ti je od prvenstvenih smjerova bia najteži, najmarkantniji? Koji klasik ti je osta u najlipšen sićanju?
Od prvenstvenih višedužinaca sve san penja odozdo, ništa nikad nije bilo uređivano odozgo. Neki su mi pali posebno teško.
Daleko najteži prvenstveni mi je bia Forma Piva jer tu san ima masu opreme na sebi za međuosiguranje, a nije se moglo ništa stavit i po 10, 15 metara, a sve dužine san penja ka prvi. Mora san bušit spitove iz ruke ili iz zadnje prečke stremena ili iz raskoraka na vrhovima penjačica. Zafrkano. Ka prvoga u navezi, košta me taj smjer dosta živaca, dosta san riskira, ali i još vise naučia kroz taj smjer.

Omiš, Bing Bong, 1986.

Ti i Matan ste tada bili nerazdvojni prijatelji i udarna naveza?

Ivica Matković

Omiš, ispod smjera Bing Bong

Na Marjanskim smjerovima su se godinama podizali standardi u pogledu težine uspona. Danas mladi penjači treningom na plastici jako brzo napreduju, a tada toga nije bilo?
Danas se puno toga razvilo u sportskom penjanju u različitim pravcima. Za danas bit dobar u dvorani ili na boulderu ti moraš na tome stalno trenirat. Moš skoro zaboravit prirodnu stinu i taj način penjanja. Moraš se prilagodit umjetnoj stini i traženoj tehnici.
To je bilo jasno još u moje vrime, vrlo rano, već nakon dvoranskog natjecanja u Grenoblu 1987. da dvorana nije prava stina i da traži drugi vid i trenja i koncentracije i penjanja i nadasve novi način treninga!
Ali za nas je dvorana bila pusti san, a naše lipe stine smo imali u izobilju. Zato smo se koncentrirali na ono šta imamo i otvarali stalno nove težine, nove smjerove.
Jako dobar primjer naše dobre vizije razvoja slobodnog težinskog penjanja je bia uspon Marulianus, za finale Marjana 86. Kad smo ga Ivica i ja postavili nismo ga mogli ispenjat ni u snu 1986. Ali smo VIROVALI da je to moguće jer hvatišta su bila više nego konkretna, ali naše sposobnosti tada nisu! Pokrete smo mogli povezat, ali samo nakon puno odmaranja.

Naravno bili smo ambiciozni, ali smo bili u pravu. Uspon Marulianus je bia velika prekretnica za nas, naročito kada ga je

Biokovo 1998.

Pilja, Frenki i Matan

Virova san da je lipota penjanja prenosiva na mlađe i starije i da ukoliko se stvori

Paklenica, Anića Kuk, Klin, 1988.

Proučavali smo dokumentaciju natjecanja i moramo reć da je sve bilo vrhunski organizirano, od penjačkog kampa na Kašunima, medijske pokrivenosti, odličnih smjerova, razglasa i glazbe, gledatelja, nagrada. Svaka čast, bia je to velik posa, ali isplatilo se?
Sve je lako kad nešto voliš. Ja nisan zna za ništa drugo šta bi mi toliko značilo ka šta je penjanje i onda organizacija tog natjecanja. Ima san jasnu sliku isprid sebe kako će doći penjačka elita, kako ću  puštat glazbu sve u šesnaest (rokiju naravno) i kako će to bit velika penjačka fešta. Da će se penjat i padat i da će svitu postat jasno da je to siguran sport di je pad sastavni dio penjanja i da ako se poštuju sigurnosna pravila, sve je jedan veliki gušt i pripetavanje u težinskom penjanju. Posli nazvano naravno, Sportsko Penjanje.
A šta se organizacije tiče, sve je moralo biti 100% jer ja san taki. Ili nešto radin ili ne. Ako je, onda mora biti 100%.  A za to natjecanje smo radili svaki dan od siječnja 1986. do samog natjecanja. Šta misliš kako je bilo naći sponzore za nešto šta  nikad prije nije postojalo i još „za neko veranje po stinama". Ma ko će to doć gledat??
A vidiš, naša mala ekipa je bila uvjerena da će Splićani doć gledat nešto novo i po našen mišljenju atraktivno. I bili smo srićon u pravu. Skupilo se do tisuću ljudi. Splićani su vrhunski prihvatili natjecatelje, čak su i navijali i brzo se navikli na nekad i duže padove. Bila je to prava penjačka fešta, a sve prvi put ikad.  I kada su prvo troje natjecatelja dobili diplome, a Tadej Slabe i pobjednički pehar, to je bio momenat na Marjanu kad je začet kod nas novi sport, Sportsko Penjanje. Ka sad vidin Tadeja s pokalom i ljude kako mu čestitaju nakon uspona u Marulianusu, iskreno od srca. Jako lipi osjećaj!


Zanimljivo je da penjači nisu smili koristiti magnezij u smjerovima težine ispod VI+, a ta odluka je donesena radi očuvanja izvornog oblika stine. Mora se  priznat vrlo ekološki svjesno?
Apsolutno. Mi smo iskreno volili i iskreno volimo Marjan i tad i danas. Nismo tili nepotrebno šporkavanje stine. Apsolutno ekološki pristup od početka.

Otprilike tih godina postepeno započinje tvoj put u vode Svjetske Penjačke Komisije. Kako su tekle stvari, počelo je sa

Omiš, Stomorica, 1989.

Dakle,  iskustvo organizacije Marjana 86. i 87. ti je itekako dobro došlo?
Ka šta san reka, jako puno su mi koristila natjecanja Marjan 86 i 87 jer sam bia jedan od rjetkih na sastanku koji je ima iskustvo organizacije natjecanja. To je bilo više nego očito i značajno je pomoglo stvaranju prvih natjecateljskih pravila.
Velika većina zemalja nazočnih na sastanku, do tada nije organizirala niti jedno natjecanje. 

Arco 1989.

Kako su izgledala penjačka natjecanja u to doba, bia si na skoro svima i u svim krajevima svita?
Bilo je to vrlo naporno viruj. Jer pridsidnik međunarodnog žirija tada nije bia samo sudac. On je bia visoki predstavnik Svjetske Sportsko penjačke Komisije (CEC) koji je morao doć bar dan, ako ne i dva prije na natjecanje. Mora je provjerit kompletnu organizaciju natjecanja, uračunavajući i podršku TV prijenosu uživo i dat svoju dozvolu da je natjecanje u skladu s pravilima CEC i da se može održat.
Ako bi posli bilo šta pošlo krivo bila je to odgovornost predsjednika međunarodnog žirija. Dakle suđenje natjecanja, koje traži konstantu i vrlo dugu koncentarciju, je bia tek drugi dio posla. Bilo je to jako naporno. Naime ja se nisan tia isključivo oslanjat na video reporodukciju nekog događaja, već san uvik nastoja vidit šta se dogodilo. Nekad je to bilo vrlo zamorno, a natjecatelji se vole često žaliti, to je normalno.
Natjecanja su bila uglavnom solidno organizirana sa solidnim nagradnim fondom i vrlo kvalitetnim umjetnim stjenama. Tada je napoznatija, najkvalitenija i naskuplja umjetna stina bila tvrtke Entreprises. Postavljači smjerova su bile legende poput Kurt Alberta i Wolfganga Gulicha itd. Bilo je naporno, ali i uživancija. Naročito nakon uspješnog TV finala, koji su tada uvik bili i na Eurosportu.

Koji te se penjač od tih legendarnih faca krajem i početkom 90-tih posebno dojmia?

Jean Baptiste Tribout

Bilo je tu sigurno i raznih anegdota, čuli smo npr. da si na jednom od natjecanja diskvalificira i legendarnog Francois Legranda, o čemu je bila rič?
Iskreno, ne sićan se šta je bia problem. Bilo je puno natjecanja, a  ja starin. Ali jedno znan sigurno, bia san poznat ka potpuno nepristran penjački sudac. Ako san ga diskvalificira, onda je to tako i zaslužia. Ko je diskvalificiran, diskvalificiran je. Zato su me toliko i zvali.
Mene nije moga impresionirat neko jer je zvizda. Virovali ili ne čak san naredija Guilichu i Albertu da promine jedan dio smjera u polufinalu Svjetskog prvenstva (op.a Frankfurt 1991.) jer san drža da je pad predug i opasan zbog bridova stine. Oni su mislili da je pad atraktivan. Ja se sa dužnosti pridsidnika međunarodnog žirija nisan šalia i to je još bilo Svitsko Prvenstvo! Naime na meni je bila i odgovornost za sigurnost natjecatelja i nisan trpia komentare. Ali oba dva su bili vrhunski i bez riči prigovora su prominili taj dio smjera i skratili pad.

Ivica Piljić

Tadašnja lead stina u zagrebačkoj maloj dvorani Doma sportova je bila vrlo solidna, stoviše i dan danas u Hrvatskoj nemamo neku puno bolju. Što misliš di se usporia taj, ispočetka vrlo brz, razvoj sportskog penjanja u Hrvatskoj?
Teško je na to kratko odgovorit. Čini se da sve ovisi o dobroj volji i predanosti onih koji žele raditi za sportsko penjanje. Primjerice, nakon mog povratka u Split, Hrvoje Kamenjarin se brinuo za podignutu umjetnu stinu u Zagrebu, kao tehnički nadglednik umjetne stine. Hrvoje je ozbiljno shvatia održavanje umjetne stine i sve je bilo u redu. Nakon njegovog dolaska u Split, vrlo brzo umjetna stina je razmontirana, a penjači bukvalno izbačeni iz dvorane Doma Sportova. Počelo je sve s kritikom ponašanja penjača u dvorani, ostavljanja otpadaka hrane, pića itd, a završilo se razmontiranjem umjetne stine.
Sport zahtjeva disciplinu i sportsko ponašanje. Sport u dvorani nedvojbeno još i više, a i poštovanje ostalih sportova, ako su skupa u istoj dvorani. Umjetna stina je kompleksan objekt koji zahtjeva disciplinirano ponašanje i održavanje.
Podizanje takvog sportskog objekta mora bit prvenstveno isplativo financijski, a nakon toga podržano visoko profesionalnim radom djelatnika na objektu. Od trenera, instruktora, održavaoca stine, postavljača uspona, do samih penjača koji se moraju držat pravila sigurnosti i ponašanja.
Mislim da je nedostatak pomalo svega ovoga navedenog jedan od glavnih razloga zašto nemamo danas više kvalitetnih dvoranskih umjetnih stina.

I tako, uz ostale aktivnosti jednog dana osnovan je i naš SPK Marulianus, lip trenutak ha?
Najlipši! Prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj. Jako se ponosin današnjim klubom Marulianus. Izvanredan ste tim, izvanredna ekipa! Ja ti nisan baš od komplimenata, kažen onako kako je. A vi ste stvarno ekipa. Duboko virujen da je tomu tako jer ste održali onaj izvorni duh osnivača kluba.
A klub je osnovan na vrlo solidnom temelju koje čine ljubav za naše stine i bezrezervno prijateljstvo. To je ono što Marulianus razlikuje od svih ostalih klubova. Takvo prijateljstvo danas je ritko, a iz njega proizlazi niz dobrih stvari koje pomažu ciloj penjačkoj zajednici.
Naravno neće se svi složiti s ovim, a neki vole ovakve tvrdnje i ismijat. Puno je lakše biti ciničan nego govoriti o ljubavi za stine i prijateljstvu.
Kako bilo, ja tvrdo virujen da svi vrhunski rezultati u penjanju proizlaze upravo iz onoga što je temelj našeg kluba. Marulianus je tu i danas, a biti će i sutra. Dovoljno je pogledat vodeće članove kluba, njihov karakter, rad i rezultate.
Ma pogledaj samo broj novih otvorenih sportsko penjačkih smjerova koji ste otvorili neumornim radom i to još koje težine. Pogledaj samo primjerice Markezinu Gredu, koje li lipote od smjerova, a zahvaljujuci kojima se više ne moramo mislit šta je 7c, a šta 8a.
To je za ponosit se, jer prvo ste ljudine, a uz to još i Asevi!
Lija je na nedavnon natjecanju napisa na ruci Marul.hr. To ti je to, Marul - Marulianus forever ! Lija samo naprid Asu !!!

Dvi godine nakon osnivanja SPK Marulianusa (u svibnju 1993.) u Innsbrucku si izabran za prvog čovika Svjetske sportsko penjačke komisije! Asu stvarno velika stvar -  kakav je to bia osjećaj, vjerovatno vrlo odgovoran?
Bia san ugodno iznenađen, jer je glasovanje bilo jednoglasno. Volonterski i bezrezervno san radija na razvoju sportskog penjanja u svitu i u Hrvatskoj. To je bia momenat uistinu velikog priznanja. Naravno uz to je svakako i osjećaj velike odgovornosti. U tom momentu isprid mene je bia zadatak transformacije CEC od 34 zemlje članice u Svjetsko Sportsko Penjačko Vijeće ICCC (International Council for Competition Climbing) sa 54 zemlje članice. Nimalo lagan zadatak stvaranja nove strukture svjetskog sportskog penjanja.
Sićan se dobro tog imenovanja u Innsbrucku. Sićan se da san tada promislia da nisan ni u snu moga sanjat kad san na Marjanu otvoria svoj prvi smjer i postavia svoje prve spitove da će me put iz voljenih Šantinih Stina odvest i dovest do ovakvih odgovornosti i izazova. Neobična priča, zar ne?

Je stvarno, moga bi se dobar film od svega toga snimit! Reci nan, šta se još radilo u CEC UIAA u razdoblju pod tvojim vodstvom?
Zadatak transformacije CEC u Svjetsko Sportsko penjačko Vijeće ICCC sa 54 zemlje članice san već spomenia. Otkup TV prava koje prethodno vodstvo nije uspilo rišit. Sportsko, natjecateljsko penjanje, je bilo u medijskoj krizi. Težinska natjecanja su bila postala preskupa i financijski neisplativa. Sve manje organizatora natjecanja je bilo voljno ući u takav financijski neizvjestan ishod. Problem olimpijskog statusa sporta smo uspili rišit samo u prvoj fazi primanjem u olimpijsku obitelj sportova. Ali sport i danas još nije na Olimpijskim igrama. Itd, itd. Dosta posla, sastanaka, pregovora, dogovora.

Čini nam se da smo u tvoje vrime bili tome puno bliži primanju na Olimpijske igre nego sad, šta kažeš o tome i imaš li neka pouzdanija saznanja od nas?
Točno. Činilo se da smo bili jako blizu primanju u obitelj zimskih olimpijskih sportova, kroz pokazno natjecanje u Chamberiju 1992. Činilo se da ćemo biti primljeni, gospodin Brasset je jako puno radia na tomu. No na žalost nismo uspili. Od tada je to sve teže i teže. Danas održavanje natjecanja više nije problem kako težinskih tako i bouldering. Dakle široka, svjetska rasprostranjenost i prihvaćenost sporta je tu. Sada je sve na vodstvu i uspješnosti približavanja i prezentiranja sporta IOCu. To nije lagan zadatak.
Detalje u sportskom penjanju danas ne znam, jer se odavno ne bavim ovom problematikom.

Bia si naš izbornik na prvom službenom nastupu naše reprezentacije na tom predolimpijskom natjecanju u Chamberiju (FRA) 1992. Pratiš li sadašnje nastupe naše seniorske i juniorske reprezentacije koja je ponovno zaživila u zadnje dvi godine?
Je. Chamberi je bia poseban nezaboravan trenutak.
I danas pratim nastupe naše nacionalne vrste vrlo živo, zahvaljujući odličnim Marulianusovim web stranicama. Vrlo su čitljive, jasne i jednostavne.
Da se vratin na pitanje - s našim uvjetima treninga izaći pred svitsku elitu je vrlo hrabar čin.
Onaj ko ne penje ne može shvatiti šta danas triba imat i koliko triba trenirat za moć se natjecat s takvon eliton. Zato želin izrazit svoje duboko poštovanje svin članovima sportsko penjačke nacionalne vrste. Svaka čast, imate srca!
Znan ja  jako dobro, kako je uletit u izolacijsku zonu, a tamo se zagrijavaju sve svjetske face koje stalno viđaš po svin elitnin svjetskim penjačkin časopisima.
Vise na jednon prstu i usput doručkuju. Ha ha, to je stvarno za sledit se. Tribaš bit psihički izuzetno solidan da te ne svlada trema. A samo je mali trenutak dovoljan, kriva procjena hvatišta ili trenja i vanka si. Pritisak u izolacijskoj zoni zna bit strašan prije izlaska na penjanje. 

Što misliš da fali našim penjačima kad ih usporediš sa onima u svijetu tj. što bi tribalo postić za postizanje nekih barem

Pilja i Iris Kun

Iza svega bi trebala biti i jaka financijska pozadina. Potriban je velik budžet za odlazak na jaka svjetska natjecanja!
Financijska pozadina je jako potrebna sportsko penjačkoj nacionalnoj vrsti. Možda sam ja staromodan, ali virujen da su takva sredstva ostvariva kroz Komisiju za Sportsko Penjanje i Hrvatski Planinarski Savez uz pomoć još i par dobrih sponzora oko kojih i HPS može pomoći.
Financiranje u klubovima je druga priča i mislim da se tu mora oslanjati jako na moguće lokalne sponzore ali i moguća sredstva iz gradskih sportskih saveza.

Evo, kad si već spomenua savez, jednog provokativnog i aktualnog pitanja.  Čua si da se ICC odvojia od UIAA. Šta misliš bi li naše sportsko penjanje tribalo imati svoj sportsko penjački savez?
Eto na, došli smo i na današnju problematiku. Ne pratim odavno organizaciju sportskog penjanja, pa te molim da to uzmeš u obzir. A čuj, osamostaljenje ICC-a je bio prirodni razvojni korak koji se dogodio kada su za to postignuti svi uvjeti. To je duga priča s puno detalja koje moraš znat da bi je razumia.
Činjenica je da u dva najveća svjetska planinarska saveza DAV (op.a. Njemačka) i OEAV (op.a. Austrija) sportsko penjanje sasvim lipo egzistira unutar tih saveza. Našli su sasvim lip model funkcioniranja.
I to u savezima koji su uistinu najjači na svitu i zapravo ne trebaju sportsko penjanje. Naime DAV ima oko 900.000 članova, a OEAV oko 300.000 članova. Dakle, ma koliko bilo sportskih penjača u tim savezima oni su malobrojni u odnosu na ostalo članstvo.
Primjerice u tim Savezima svi sportski penjači koji su članovi saveza (kroz članstvo u nekoj od sekcija) imaju značajan popust kod plaćanja penjanja u bilo kojoj privatnoj penjačkoj dvorani. A viruj ko penje svaki dan to itekako pomaže, itd.itd. A opet imaš primjerice FFME (op.a. Francuska) koji je više penjački savez, itd. itd.
Želim reći da organizacijska forma sportskog penjanja treba biti primjerena razvoju samog sportskog penjanja i prilagođena najboljoj mogućoj formi funkcioniranja.
Za imati svoj samostalni savez triba imati puno toga na mistu. Je li razvojno situacija zrela za samostalni sportsko penjački savez kod nas i jesu li svi mogući i vrlo korisni oblici suradnje sa Hrvatskim Planinarskim Svezom kroz Komisiju za Sportsko penjanje u potpunosti iskorišteni, to sportski penjači i Komisija za Sportsko Penjanje moraju sami procjeniti.

Dolomiti 1990.

Prošle godine si sa Danijem preuredia stari klasik Forma Piva u Omišu, bilo je ludo i nezaboravno ha?
Super ludo i nezboravno. Dani ni ne zna koliko je dobar. Dani je penjač za velike stine. Ima dušu za veliku stinu, a to je glavno. I naravno iznad svega, voli stinu! Tribali ste vidit kako je penja na staru opremu i sa originalnim i uistinu velikim razmacima između osiguranja.
Od mlađe generacije ja ne znan ko bi se usudia tako penjat ka prvi!? Sva stara oprema je ostala u stini pa se može vidit šta su razmaci u međuosiguranju bili nekad, a šta su danas. Sad je smjer super lip i siguran za penjat, a Dani je treću duzinu bušija u napredovanju!!
Čujen da je Pezzolato reka da mu je to jedan od najlipših smirova šta je ikad penja. E, a on je penja mali milijun smjerova, pa znači kompliment je stvaran.
Dani je zadnji koji je penja smjer u originalu, na stara osiguranja i razmake međuosiguranja. Svaka čast Dani Asu!

Kako ti danas izgleda penjačka scena u Splitu kad je pogledaš u usporedbi sa onom koja se tek stvarala prije 20 godina?
Danas ima masu više penjača. I to je super. I triba ih bit još više! Opet, ža mi je da su nekako raspoređeni po više klubova. Šta je dobro na natjecanjima naravno, jer je zanimljivo. S druge strane penjači u Splitu su još uvik malobrojni u odnosu na druge sportove i ka takvi, tribali bi više podržavat jedan drugoga, a manje se prepirati.
Stina je široka za sve.
Lipi je primjer ovo druženje Marulianusa i Mosora di su se penjači dogovorili i bacili na balun skupa. Ili prošle godine kad su se skupa ludirali po gradskin boulderima. To je pravo, to je to, tako triba, jer svi volimo stine i tribamo se podržavat!

Sigurno je lip osjećaj kad vidiš da se SPK Marulianus i nakon toliko godina uspia održat? Vjerovatno pratiš i našu web stranicu, dobra je ta moderna tehnologija, uvik moš vidit šta se doma događa?
Super lip osjećaj. Ka šta san prije reka, ponosin se klubon danas. Održali ste izvoran duh osnivača kluba i za to svaka čast.  Dobro znan da to nije lako. Web stranica Marulianusa je super, stvarno super. Uvik san u tijeku. Virovali ili ne, meni je naša stranica ka novine. Ujutro prvo otvorin našu Marulianusovu stranicu da vidin šta je nova i onda iden radit. Ma pravi ste, svaka čast!!

Asu, imaš li neki novi smjer u planu?
Iman masu novih smjerova u planu, samo od posla niman vrimena, a iman sve manje kondicije za prave prvenstvene uspone. Šta ćeš, godine su takve da triba lavurat više nego penjat. Ne želin bit patetično romantičan, već samo iskren kad kažen da san jednin dilon uvik na Marjanu u Šantinim Stinama, svaki dan, uvik!

Pilja, legendo fala ti od srca na vako iscrpnim odgovorima, bila je ovo prava ćakula od gušta! Sigurno će mlađe generacije puno

Penjanje je srića!