Južna strana Čiova je doslovno raj za DWS! Golemo je to područje prekrasne prirode i mogli bi reći nevjerovatno velikog potencijala za vrhunsko penjanje koje bi zadovoljilo i najveće svjetske dws sladokusce! Naravno, Kornati su ipak priča za sebe.

Makar dugo godina u sjeni – neusporedivo manjeg ali pristupačnijeg Sustipana, penjanje na Čiovu se ipak, s dolaskom novog milenija, nezaustavljivo pokrenulo, te je postalo omiljeno obitavalište najzagriženijih dalmatinskih DWS-aša koji na toj stini ostavljaju jako puno ljubavi i energije.

POVIJEST PENJALIŠTA

Splitskim penjačima je uvik bilo lakše otić na Sustipan nego na Čiovo. Sustipan je bliži, jednostavniji što se prilaza tiče i puno psihički ugodniji za penjat. S obzirom da je Čiovo prava suprotnost Sustipanu, tribale su godine da i na tom penjalištu započne penjačka revolucija i da se nađu ljudi koji će sve to pokrenuti.

Prvi penjači na Čiovu su uglavnom penjali priječnice blizu morske površine ili eventualno neke kraće vertikale koje nisu izlazili do samog vrha. Bili su to više izleti sa ciljem dobro se zabavit i okupat, a penjanje je bilo u drugom planu.

Oni koji su prvi ozbiljnije pristupili DWS-u na Čiovu su Norio Radić i Ivica Franceschi sredinom 90-tih. Ipak obojica su najveći dio svoje DWS karijere posvetili razvoju Sustipana što je i razumljivo ako znamo da je tada i to penjalište još bilo totalno neistraženo. Kad smo kod prvih penjača na Čiovu, moramo obavezno spomenut i našeg splitskog zeta, engleza Steve James Whittalla. Taj je letia u more odakle još niko nikad nije.

Ipak, koliko nam usmena predaja kaže, nekih posebno zanimljivih i težih smjerova se nije popelo sve do početka 21.st-a.

Od 2005. i 2006. godine, polako ali sigurno počinje pravo penjanje na ovoj području. Smjerovi idu i do 20m, težine rastu iz dana u dan i to više nikako ne možemo nazvati običnom relaksacijom. Čiovo polako postaje odredište ozbiljnih DWS penjača među kojima je daleko najaktivniji Marulov as Dani Piccini, koji na penjalištu u litnjim misecima provede svaki slobodan trenutak (kako kaže sprema se za napad na Kornate)!

U sezoni 2008. su postavljeni i prvi spitovi sa gurtnama u podnožju određenih linija (sektor granit) kako bi se moglo osušit i krenit u pokušaj sa magnezijem. Ovim smo postigli naš cilj, odmah su ispenjani i neki teži smjerovi (do 7b), dok veliki broj puno težih linija željno čeka one dovoljno spremne i odvažne da se uhvate u koštac s njima.

S obzirom na količinu stine koju nudi, možemo reći da je pravo penjanje na Čiovu, tek pred nama.

Penjalište se nalazi na južnoj strani Čiova u blizini popularne Gospe od Prizidnice i proteže se na nekih 2.5km dužine.

Stina je veličanstvena - fantastičnih oblika i najčešće djeluje vrlo zastrašujuće. Kao i svaka dalmatinska i ova zna biti iznimno oštra, pa su problemi sa nedostatkom kože, nakon dužeg penjanja, uobičajeni.

Što se tiče vrste stine, radi se o vapnencu koji u nekim djelovima penjališta podsjeća i na granit. Stina je većinom vrlo kompaktna, makar to često varira od sektora do sektora.

Nagib stine ide od srednje jakih prevjesa (bogati velikim hvatištima), do vertikalnih i vrlo atraktivnih ploča koje su pune polica raznih veličina. Ta raznolikost je jako dobra jer se pametnom kombinacijom smjerova i sektora možete napenjat koliko vam srcu drago.

Visina sektora je nerjetko i preko 30 metara pa DWS na ovom području može biti vrlo opasan i nije primjeren za neiskusne penjače (skakače!). Dosad ispenjani smjerovi (5a-7b) ipak ne idu toliko visoko i visine im se kreću do 15m. Konfiguracija stine nudi skoro nikakve uvjete za penjanje niskih smjerova kakve često nalazimo npr. na Sustipanu, ali naravno, ovdje ka i bilo di drugdje uvik možete pronaći neku prigodnu priječnicu blizu mora i uživati na sigurnoj visini.

U slučaju otvaranja novih linija tj. prvenstvenih smjerova, molimo vas da (nam ih javite na email) se držite nepisanog, ali svetog DWS pravila – smjer uvijek ide do kraja vertikale tj. mora imati prirodan i logičan završetak (najčešće je to kad izađemo samim nogama na vrh).

Za penjanje težih smjerova toplo preporučamo korištenje magnezija uz napomenu da takvi smjerovi u podnožju imaju postavljene spitove na lipilo na kojima se može, sjedeći u komadu gurtne, odmarati i pripremati za pokušaj.

Dubina mora na Čiovu je zadovoljavajuća, nema sektora gdje bi podno smjerova postojale plićine ili sike, barem ne u onima u kojima se do sada penjalo.

Kao što smo već spomenuli, penjalište ima golem potencijal za nove – teške smjerove i to posebno u sektorima 1 i 2 (na našim skicama). Stina u ta dva sektora je jako kompaktna i razvedena ali nema ni jedne  prave linije ispod 25 – 30 metara. Do sada se još nitko nije usudia penjat tako čvrste smjerove na tako velikoj visini!

DWS sezona na Čiovu kao i u ciloj Dalmaciji traje dobar dio godine – od početka Lipnja do kraja Rujna, makar ne triba prikrižit sunčane dane u Svibnju i Listopadu kad bi oni odvažniji isto mogli bacit koji pokušaj.

U zadnje vrime sve se ozbiljnije javlja ideja o zimskom DWS-u u ronilačkim odjelima – živi bili pa vidili!

Vremenski uvjeti su na Čiovu izuzetno bitan faktor. Ipak se radi o vrlo otvorenoj otočnoj strani koja ne nudi mogućnost skrivanja u spasonosnu zavjetrinu u slučaju nevere. Nagla promjena vrimena i jak vitar sa više strana može vrlo brzo dignit valove  i u trenu sve skupa postaje vrlo surovo i divlje.

Jak maestral, kao najpitomiji vitar, vam može bez problema u tren napravit dar-mar, naročito u popodnevnim satima, a da ne spominjemo jugo. Šta se bure tiče, na Čiovu ste od nje donekle zaštićeni, ali kada ste na moru nijedan vitar nije prijazan. Tramontana (sjeverac) je tradicionalno neugodna i nepredvidiva.

Pristup je moguć na dva načina. Prvi i najkomodniji je brod, a druga rezervna opcija može biti autom preko Trogira u pravcu Slatina – Kamenoloma (Kave) i dalje prema Gospi od prizidnice. Ukoliko niste s brodom, morate uzeti u obzir da su sektori vrlo nepristupačni sa kopnene strane i međusobno dosta udaljeni, pa će sve skupa zahtjevati jako puno uloženog truda. Naša preporuka je definitivno brod.