Velika čast nam je, na Marulovu eminentnu listu interview-a, uvrstit i ugostit Profesora Ivana Lisicu Liju, Marulovu perjanicu u svakom smislu, višestrukog prvaka hrvatske u sportskom penjanju , penjača kojega je Marjan podojia, a Greda odgojila, asa koji gine za penjanje tamo di najviše triba-u gomilama projekata po ciloj Dalmaciji, legendu koja već dugi niz godina pomiče granice muškog penjačkog levela u Dalmaciji, ali i on sight levela u Hrvatskoj.
Dopredsjednik je SPK Marulianus i isprofilirani trener profinjenog i istančanog instinkta i ukusa.
Temperamentni Bibinjac hodajuća je enciklopedija sportskog penjanja.

Mogli bi ovako nabrajat još koju uru, pa dajmo zato i Bibinjcu rič da nam iz prve ruke reče koju besidu, onako, kako bi ga bolje upoznali oni koji nisu imali tu sriću upoznat ga uživo…

_____________________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________________________

Ivane, dobro nam doša među nadaleko čuvene marulove interview-e, na listu di je podosta old school penjača, osnivača kluba, eminentnih faca sa dalmatinske, hrvatske ali i svjetske penjačke scene! Mi bi rekli da je bilo i vrime! Fala lipa redakciji, čast mi je!

Asu kako je sve počelo, mislin o penjanju? Od malih nogu mater i otac su me vodili u brdo. Kako san iša stariji toga je bilo sve češće. U pubertetu mi je postalo dosadno hodat, tia san više akcije. Onda san u očevoj kolekciji "Naših planina" i "Hrvatskog planinara" počea čitat o alpinizmu i dalje je sve išlo lančano i samo od sebe. Ja bi reka, čista sudbina – tako je tribalo bit.

Poznato je da ste ti i tvoj prvi partner Čika imali jedinstven pristup penjanju.To je ono šta englezi kažu total commitment!  Po cili dan smo se ubijali od penjanja, a u pauzama smo mozgali šta bi tribali napravit da penjemo bolje.To je trajalo od 0-24h, svaki dan i tako cilu srednju školu. Neku omladinu odnese droga, nas je odnilo penjanje.

Di ste trenirali? Penjali smo vanka. Većinu vrimena na Marjanu, plus Paklenica. Jako malo stine je bilo zabušeno onda, Trogir se taman počinja bušit i prvi sportski sektori po Omišu. Svugdi smo uglavnom išli buson jer je penjačka scena bila mala i rijetki su uopće imali auta. Od plastike tu su bile sobne daske od 3-4 kvadrata u Zlodre ili Purka. Tu i tamo bi uspili dobit wild card za doć u Radoša. To je bila najelitnija daska u gradu sa čak dva različita nagiba ali bila je jako stroga selekcija za uletit na trening. Ako ne bi uspili u nikoga užicat termin onda bi penjali na zidu iza vojne bolnice ili doma derali po štoku zgibove, blokove, trbušne, sve sa vrićon krumpira vezanom na pojas ili nečin sličnim šta bi našli u blizini. Čika je često koristia staru mašinu za tipkanje.

Daj neku specijalnu anegdotu? Ima ih previše asu… Jedna od najluđih je bila kad smo ja, Čika i Addaggio-man (op.a. Petar Filipović Fila, najveći zaljubljenik u smjer Adaggio, između ostalog popea ga i u rollama) došli na Marjan samo sa konopom i jednim pojasom. Otpenjali smo priko ruba stine do sidrišta od Gracije, ubacili sredinu konopa i bacilli ga doli. Onda smo se spustili nazad u podnožje smjera, jedan se naveza i penja na top rope dok su ova druga dvojica osiguravali tako šta su jednostavno konop držali u golin rukama. Svi smo provali po par puta i sićan se da se uopće nismo uzbuđivali kako se osigurajemo nego baš suprotno – pedantno smo uvježbali cili prvi dio smjera do stropa. Da nisam to doživia, ne bi virova da neko može do te mjere bit opaljen! Zamisli sad dođen do Gredu, žena mi penje neki projekt na topić, a ja umisto u griju držin konop u ruci?!

Vas dva ste ka momčići bili nabrijani na Pranu i 5.10? Sićan se kad bi išli u Trst i vratili se sa po dvi majice i jednin gaćama, a da vamo niste imali niti dva ukapčanja ukupno? Tako je. Starija ekipa sa Marjana nas je tila naprokidat jer smo u njih misecima non stop žicali sve od kruške do konopa, a kad smo na kraju išli u Ljubljanu kupit opremu skoro sve smo potrošili na robu. Inače, Dena Izbornik je ima najveću kolekciju penjačkih časopisa u gradu, išli bi u njega svako malo proučavat literaturu. Sharma se tek pojavia na svjetskoj sceni, izaša je Rock and Ice-u poster od Prane i na njemu Chris penje Crown of aragon u Huecu. Nama je to bia svemir! Kad smo vidili u Ljubljani  Pranu u dućanu skoro nan je srce otkazalo. Imali smo 15 godina i razmišljali smo srcem, a ne glavom.

Uvik čujemo velike zahvale idu Trsteniku, tvom rodnom kvartu, u čemu je tajna? Ma to je u biti zafrkancija, makar, zanimljivo je koliko ljudi šta živi ili je živilo na Trsteniku ima veze sa penjačkom scenom.

Moramo primjetit da je ST scena devedesetih bila puna zanimljivih faca, da ne rečemo oriđinala, sićan se da smo se uvik pitali jesmo li svi tako opičeni ili samo neki. Primjera je bezbroj! Ko ti je (bija) penjački idol? Neznan jesu to idoli, ja bi ih nazva ljudima koji inspiriraju. Uvik ih je bilo, od prvog dana do danas.Od ST scene broj jedan su bili Matan, a posebno Frenki jer smo s njim intenzivno penjali godinama i puno nas je naučia o konkretnim trening temama ali i o penjanju ka stilu života. Franc ako ovo čitaš – Sritan Božić želin! Općenito, najviše me inspiriraju stari asevi i stara škola. Kad skužiš šta se sve radilo za ić penjat i šta se sve penjalo pod kakvim uvjetima tek onda možeš imat realno mjerilo koliko danas vridimo. Ljudi su skloni mislit da je scena uvik najjača i najluđa upravo u njihovo vrime ali to često nije istina.

Počea si se natjecat sa 15 godina i ove godine ti je točno 15-ta sezona da si se natjecaa. Ginija si za narančastu boju uvik i svugdi. Kako bi opisa svoj natjecateljski staž? To je bilo ludih 15 sezona. Baš san nekidan sa Sandrom o tome ćaska. Čovik osjeti zadovoljstvo i ponos kad se siti di smo sve putovali, raznih anegdota, pa naravno i nekih medalja koje su posebno drage!

Znaš li možda na koliko natjecanja si nastupija? Naravno. Evo piše: od 1997. do 2011. točno 50 natjecanja za PH i kup HR, plus 16 ekspedicija priko grane..

Di to piše? Iman doma penjački dnevnik. Jednon nam je Frenki reka da nije loše zapisivat treninge, uspone i te stvari, tako da sad iman sve živo. Vjerovatno sam ga malo preozbiljno shvatia haha.

Hahaha lipo... vratimo se na natjecanja, usporedi nam natjecateljsku scenu onda i danas? Uh teško pitanje. Općenito, puno je više ljudi nego prije, infrastruktura je masu napredovala, dice ima gomila, šta prije nije uopće postojalo. Jedino šta odudara je seniorska scena koja ima negativan trend.

Koji je razlog? Ka šta je Levatić reka oslabia je duh na seniorskoj sceni. To je vjerovatno rezultat često loše organizacije natjecanja i još više toga šta komisija ima lošu politiku prema seniorskoj reprezentaciji i nije ništa uložila u nju već godinama. Tu se izgubila perspektivnost i valjda ljudi to osjete.

Mi smatramo tebe ka izuzetno kompetentnog za  vrh ovog sporta, možda čak i ka lidera. Ako ne saveza, barem reprezentacije. Tvoje iskustvo je zbilja dragocjeno. Iman ambiciju pomoć u radu komisije ali definitivno se pretjeruje sa tim pričama o mojoj kompetenciji. Niti sam ja spasitelj, niti jedan čovik može samostalno sredit naše stanje. Također, siguran sam da sve ovo o čemu govorim, većina ljudi zna i sama ali ne istupaju javno ka šta ja to radim.

Kad se planiraš uključit? Trenutno nisam u mogućnosti jer se ne bi moga posvetit tome onako kako spada... ali kad bude redakcija će prva znat. Napravit ćemo predizbornu kampanju za pamćenje i lobirat ćemo na sve strane!

Ove godine (2011.) si posta prvak u lead disciplini, odnija si nas kako si penja u PCZ, konkurencija je ostala ispod, u stropu? Je, išlo me je.

Otkrij nam tajnu uspjeha! Nema tajne. Nisan se stiga pripremit za to natjecanje kako bi bilo idealno jer me posa dosta umara ali srića, stil smjerova je bia takvi da nije tražia nikakvu posebnu fizičku spremu nego čisto penjačko znanje. S obzirom da sam u  zadnjih par godina popea više smjerova na pogled nego cila moja muška konkurencija zajedno, mora sam se izdvojit.

Pasala su ti 3 smjera na natjecanju? Definitivno. U jednom smjeru je sve moguće ali ako ih je više i kvalitetno su postavljeni, bolji sajter najčešće uvik ispliva na površinu.

Trenutno imaš najteži on sight uspon u Hrvatskoj. Koji je to bija smjer, di se nalazi, reci koju besidu! Je, prošle godine na Kalymnosu, to je bia DNA extension (8a+), 45m. Šta se pikanterija tiče mogu reć da mi je na pola smjera, u detalju, napuka trapez (op.a. mišić), kad san skočia sa sige na sigu. Bilo je još na toplo, pa nisan ni osjetia. Gori pri vrhu, od zadnjeg do sidrišta je bilo sve ili ništa. Inače nisam znaa da je smjer 8a+ sve dok nisan siša doli i pogleda u vodič. Mislim da između 8a i 8a+ nije neka razlika nego je samo stvar u tome kako ti sidne i koliko dobar pokušaj daš.

Zašto toliko voliš sajtat? Sajt me totalno relaksira. To prije nisam razumia. Bia bi prenapet, mislia se je li livo, il je desno, jesan doša pravon rukom, a baza je da samo triba drmat prvo šta ti dođe. Motiviran si, ideš motivirano i na kraju se uopće ne sićaš šta si radia u pojedinim djelovima smjera. Posli te neko pita kako si to skužia, a u biti nisi ništa skužia, samo si napravia prvo šta ti je palo na pamet. To je polusvjesno stanje, ka neko pijanstvo - sutradan se ničeg ne sićaš!

Seniorski prvak hrvatske u očima mladih uživa veliko poštovanje. Kako vidiš današnje klince u klubu u usporedbi sa sobom nekad i ima li nade za nas u sportskom penjanju? Juniori su nam divota. Ima tu i kvantitete i kvalitete, velikih nada, talenata, karaktera. Teško je uspoređivat sebe kad san počea i današnje aseve jer se previše toga prominilo. Po fizičkim performansama ova nova generacija je prema mojoj space shuttle ali usuđujem se reć da smo mi bili veća gerila.

Šta bi poručija našim mladim asevima? Pa eto baš to, neka budu gerila. Ako nisu sigurni šta to znači, neka pročitaju knjigu Revelations od Jerry Moffatta ili Put od Nejca Zaplotnika.

Ima li još motivacije u tvojim tetivama za natjecanja Pa iskreno, sve manje.

Jel ovo objavljuješ povlačenje? Nikako asu! Ne osjećam se star fizički ali znam da u glavi neman više glad za rezultatima ka prije, a to za pravog natjecatelja nije dobar znak.

Koji je razlog? Pa dugo se natječem, valjda to ide tako. Prirodna stina je za cili život ali natjecanja nisu. Triba osjetit trenutak kad više nemaš žara. Onda postaneš samo inventar, odrađuješ ih iz navike i odazivaš se reprezentaciji samo da bi putova. To nema smisla.

Vječno pitanje – kad sportaš triba prikinit karijeru? Većina kaže da je najbolje kad si na vrhu ali nisam skroz siguran. To je šema da ostaneš upamćen ka šampion. Mislin to je sve lipo i nemam ništa protiv toga ali glupo je sve tempirat prema toj nekoj šemi. Sićan se prije par godina na Svjetskom kupu u Fieri, Urh je ima neki loš plasman i onda su ga pitali zašto se i dalje natječe nakon svih tih sezona, a on je reka da je u potrazi za svojim minimumon. To je bila baza večeri ali stvarno ima tu istine. Zašto bi samo pobjeda bila svrha natjecanja. Normalno da ćeš dat sve za što bolji plasman ali puno stvari dobiješ i kad obrišu pod s tobom. Ja iman puno više iskustva sa lošim nego sa dobrim plasmanima i mogu vam reć da te super izgradi ko natjecatelja i čovika kad ne poznaješ samo svoj maksimum nego i minimum. Svakome bi to preporučia!

Zanimljiva teorija... Slušaj, kad si mlad oćeš se dokazat. Trčiš za rezultatima i to je glavna stvar. Zanima te samo prvo misto, zanima te visoka ocjena. Onda najčešće upadneš u neki falši ego-renome đir, pa ti on postane glavna svrha tvog penjačkog dana. Umisto sajta uvik biraš fleš, ne dolaziš na natjecanje ako nisi u najboljoj formi, moliš Boga da ne padneš na prvom spitu, izbjegavaš smjerove koji ti ne pašu. To je u biti  površan pristup životu. Ljudi previše brinu za neki svoj status i mišljenje okoline, a to su sve umjetne stvari.

Pa, ovo je put do spoznaje! Asu, da bi stvarno upozna sebe i otkria vrhunske cake o tome kako mozak funkcionira triba peglat slobodno ka ptica i osjetit dobre i loše stvari. Mislin da je malo natjecatelja na HR sceni koji su više puta od mene pali ispod prvog spita na lead natjecanju ali malo ih je imalo i onako dobar penjački dan ko ja u PCZ-u ove godine. Između toga postoji uzročno posljedična veza.

Bolna tema asu; iako si uvjerljivo bija najbolji na PH, iako postižeš najbolje rezultate u penjanju u prirodi ove godine, iako si sazrija za vodit hrvatsku reprezentaciju po svitu, vodstvo iste to ignorira i nije te ove godine uvrstilo u hrvatsku vrstu. Imaš li šta reć na ovu temu? Stvarno neman. Nisan prvi kojem se to desilo ali valjda san posljednji.

A nadamo se tome, ali podsjećamo da kazna koju si dobija nema vremensko ograničenje ili barem nije rečeno dokad suspenzija traje, što smatramo apsurdnim! Parimo u Sjevernoj Koreji!

Vratimo se stini. Asu, pri svakom tvom usponu u stini svako može vidit da se igraš pokretima dok penješ. Ne može se reć da si “običan”penjač. Koa e šema? Legendo nemoj pretjerivat, ja san samo običan as iz susjedstva!  Priznajem da mi je estetika kretanja fetiš. Kad san počea penjat toliko san obožava gledat kako stavljan penju na nožište da su me non stop upozoravali da san spor ka puž!

Hahahaha,  to mi radi! Može se reć i da sloviš kao projekt-eliminator? Kakav ludi naziv!!! Pa pogledaj di živimo? Okruženi smo kilometrima stine! Borimo se cili dan po netaknutom terenu, bušimo kad god stignemo, noći su besane, akcija traje od 0-24. Zvuči nevjerovatno ali današnji penjački život u Splitu se uopće previše ne razlikuje od života Matana, Pilje, Frenkija i ostalih starih aseva kad su 80-tih penjali prve smjerove po Marjanu!

Do the evolution!!! Tvoj prvi 8b, smjer koji imenom označava priču o napretku i onda cila ona tužna priča. Kako danas gledaš na to? Vidin asu da me pokušavaš dovuć na tanki led. To je jedna ružna epizoda ali ne bi tia kvarit Božićni ugođaj. Jedino šta je ode bitno je da nam loše stvari iz povijesti budu pouka za budućnost. To je sve ... poštujmo smjerove i stinu.

Nadovežimo se ode sa Alcatrazom, (op.a.8b+, FA) ipak je taj smjer nosi ogromnu simboliku. Čestitamo na usponu i daj malo opiši svoj odnos sa ovom megalinijom! Taj smjer je isisa dušu iz mene. Ja se inače masu emotivno vežem za neke projekte i stvarno se osjećam umoran i misecima nakon šta sve prođe. U Alcatrazu većinu vrimena nisam uopće bia siguran odakle da krenem i da li se može popet. Bia je to polagan proces i srića da se ipak s vrimena na vrime dogodia neki session koji bi budia nadu, inače bi ispalia.

Koji je glavni problem u smjeru? Pa jednostavno, ogroman je. Ima zajeban detalj i masu pokreta nakon toga, stil penjanja je super tehnički, ritam mora bit idealan, a šta je najgore jako je teško pogodit uvjete. Ili je prezima ili je pretoplo, a kože uvik fali.

Prolazak je bia napet? Neponovljivo, priskočia san ukapčanje na tri različita mista, dva puta sam već bia u zraku ali sam nekako ipak osta na hvatištima. Bog je tia da prođen!

Pravi megaklasik! King line!

DWS, pucaš od snage, al ode još nisi pokaza šta možeš. Moš li nan objasnit svoje viđenje ove discipline? DWS je prekrasan ali moj problem je šta sam loš skakač. Za mene je 7-8 metara od mora ozbiljna visina, a to nije to. DWS triba ić visoko, to je prava igra. Sigurno bi se moga poboljšat da iden češće ali liti kad počne sezona Majke (op.a. Markezina Greda) sve je u drugom planu!

Možemo li očekivat skori pomak u tvojoj karijeri, odnosno konkretno, oćeš li nam više priuštit prvi splitski 8c? Asu iman neke projekte koji su sigurno u tom rangu ali ne opterećujem se time. Ako se desi bilo bi lipo, ST scena zaslužuje taj level.

Vječna tema – ocjenjivanje smjerova. Kakvo je tvoje viđenje na tu temu? Ocjene su ljudska izmišljotina. Neusklađene su, nema  jasnih mjerila šta je šta i cila ta priča je totalno subjektivna i netriba je previše ozbiljno shvaćat. S obzirom da je to tako nesređeno, ja podupirem nazovimo to tvrđi stil ocjenjivanja, pa sam barem siguran da mi ocjena donekle drži vodu i ima neki kredibilitet.

To je taj golden standard? Tako je. Marattoneta u Paklenici je simbol golden standarda. Manolo je 87-e doslovno dotrča iz Trsta, ubra liniju, zabušia je i popea u nekin starin penjama. Daa joj je 8b+ i makar su je samo 2 čovika ponovila u 25 godina činjenica je da su oba potvrdila ocjenu. Meni je normalno da mi, današnja generacija, par desetljeća posli, podržavamo taj standard, a ne da stvaramo neki novi level mekaniji od starinskog.

Pa ima logike. Naravno. Neka svako ocjeni svoj uspon kako misli da je u redu ali ja osobno kad ocjenjujem se uvik pokušavam držat ovog starinskog standarda. Neko posli mene zna reć da se ne slaže sa ocjenom ali baza je u tome da se mi prije svega razilazimo u standardu, a ocjena je samo, kako se ono kaže, kolateralna žrtva.

Koje su još stvari, osim standarda ka polazišne točke, bitne prilikom ocjenjivanja ? Jako dobro pitanje. Masu je faktora tu upleteno – vremenski uvjeti, trenutna fizička i psihička forma, opća upenjanost, stanje s kožom, a posebno stil penjanja. Za nešto realno ocjenit triba bit solidan u tom pojedinom stilu. Meni je recimo boulder Bumbarov let (7C) u Texasu i dalje projekt i osobno mi je teži nego Octopussy (8A) u Magic woodu. Jel to znači da je Bumbar 8A, a Octopussy 7C, naravno da ne. To šta sam ja loš u nekom stilu je moja osobna stvar ali nebi smilo imat utjecaja na službenu ocjenu smjera.

Komplicirano je to sve skupa! Možemo mi ode filozofirat satima ali na kraju se sve svede na to se radi o nekoj subjektivnoj procjeni. Ka šta san reka, ne triba cilu tu priču previše ozbiljno shvaćat. Ja iman svoje mišljenje, ti imaš svoje, ocjeni kako misliš da je ok i idemo dalje.

Cukar na kraju - Markezina greda! Ajde par riči o našoj tvrdoj Majci koja nam je toliko dala zadnjih sezona! Greda je jednostavno zajebano penjalište i to je to. Ona se najčešće spominje u kontekstu tvrdih ocjena ali mislim da malo pretjerujemo s time. Da je standard ocjenjivanja bilo kakav to ne bi puno prominilo u ciloj priči. Tehnički stil penjanja, boulderaški moment u svakom smjeru, extra komplicirane kombinacije pokreta, zahtjevni vremenski uvjeti… U Dalmaciji se penjališta dile na dvi skupine – u jednoj je Markezina greda, a u drugoj su sva ostala. To ne znači da je Greda najbolja i najlipša ali sigurno te najkvalitetnije izgradi ka penjača.

Greda je intelektualac! Tako je. Kad si na drugim penjalištima, najčešće pokrete skužiš odma čim uđeš u smjer ili čak sa poda. Na Gredi je baš suprotno, svaki detalj je svoja priča i moraš bit masu kreativan za dešifrirat šta je Majka tila reć. Da se razumimo, ima dosta takvih penjališta po svitu ali ona su puno manje u medijima nego ova druga, nazovimo ih popularna. Recimo u Frankenjuri (op.a. Njemačka) je i dan danas rijetkost da neko sajta 8b, a po Španjolskoj se 8c sajta redovito.

Prije nego nastavimo, ode želimo prenit glas maloga običnog penjača koji vapi za mekšim ocjenama i koji apelira na penjačku zajednicu da svako penjalište barem zadrži svoj dosadašnji standard po pitanju ocjena koji treba poštivati i nastaviti. Drugim ričima, nemojmo kopirat standard Grede na ostale stine u okruženju. Ako se mogu nadovezat. Tia bi još jednom reć da težina Grede nije u ocjenama nego u stini. Naprimjer - ako bi najteži 6c na svitu Krokodili dolaze ili Mašta radi svašta digli na 7a ol bi to puno prominilo? Opet bi Carsko vino na Marjanu bilo lakše jer jednostavno stil penjanja je drugačiji. Mislim da se ST scena previše opterećuje time. Mali obični penjač može mirno spavat. Teško da ćemo nać novu Gredu...

Apsolutno. Greda je Majka, a majka je jedna i neka je tako!

Dosta si putova po evropskim penjalištima – moš li povuć paralelu sa ovim našima? Naša penjališta definitivno imaju šta ponudit i možemo bit ponosni na klasike koje imamo. Šta se stranih penjališta tiče bitno je reć da te svako novo penjalište i novo putovanje nauči nečem novom i daje ti širinu razmišljanja koja je u penjanju jako bitna stvar. Kad se pun novih spoznaja vratiš doma jednostavno pucaš od energije i ideja kako bi neke stvari tribal napravit, zabušit, organizirat ili bilo šta.

Dosta se u zadnje vrime govori o sigurnosti u penjanju u prirodi. To su isprovocirale nezgode koje su se dogodile u zadnje vrime. Šta misliš da je uzrok svemu ovome? Pa nema posebnog razloga. Dugo godina se nije desilo ništa, a sad se zaredalo par stvari. Taj tajming je čista slučajnost. Činjenica je da je penjanje opasno i to triba imat na pameti bez obzira koliko nekad sve izgleda pitomo i koliko uživamo u međusobnom druženju i zafrkanciji.

Bušilica ti zapinje za ruku sve češće. Odakle taj poriv kod tebe? Okruženi smo kilometrima stine!

Kako je bilo prvi put prilikom bušenja osjetit sve čari prašine našeg voljenog vapnenca u očima, nosu, pod zubima  i u ušima? Tribalo mi je vrimena da se ušemim jer san po prirodi dosta smotan ali sad je ok, radim ko mašina. Tija bi se zahvalit mom mentor Danielu Picciniju koji me naučia sve i svašta. Prije bi mu paa mrak na oči kad bi išli bušit jer san mu znaa priredit svakakva sranja, ali danas mogu reć da san mu jedan od omiljenih partnera. To znači da je bia dobar učitelj – bravo asu!

Podupireš li crvene vrpce na projektima? Poštujem ih ali naravno u slučaju da se ne drže cilu vječnost.

Znači slažeš se sa Sharmon šta je zatvoria FRFM dok je bia projekt? Ma fala bogu. Chris je uložia trud i ljubav za uredit tu neku svoju viziju. Jedino kako mu mi ostali možemo zahvalit je da ga ne presingiramo neku pustimo na miru da četka, čisti i provaje, ako već vidimo da mu je stalo do toga. Naravno, ako ga nije briga niti mu je od toga stalo onda je to druga stvar, onda svi u napad.

Ipak je čudno da je zabrania ulaz Nalleu, a penja ga je sa Daveom i Andradom? Ma, nije to čudno. Ima tu cila jedna nepisana etika. Nalle je doša smjer popet, ako bude u mogućnosti, a Dave i Andrada su ekipa od Sharme koji penju smjer ali u biti samo zajednički rade na njemu i pomažu Chrisu da mu bude lakše. I ja provajem nekad Boćijeve projekte ali čak i kad bi i osjetia da mogu, ne bacam pokušaj sve dok on ne popne...ili barem dok ne kaže asu, preuzmi ovaj klasik ja iman drugog posla.

Nova stina, novi smjerovi! Klobuk na Mosoru je jedan od novih stina-projekata! Klobuk je top spot. Obožavan bit gori, smjerovi su prekrasni, priroda je ludilo i sve to tik do grada. Ta stina jednostavno nema lošu točku, triba samo bušit i penjat.

Ićemo asu i ove zime gori, potrošićemo sve spitove šta imamo. Možeš li usporedit Klobuk sa majkom Gredom? Naravno, prognoziram da kad se uredi Klobuk na Gredu neće doć ni ovo malo stranih penjača šta tu i tamo zaluta. Klobuk nudi kvalitetno penjanje ali niti blizu toliko surovo i hard core koliko Majka. I bolje da je tako.

Amo malo o treningu...Koliko puta tjedno treniraš i po koliko uri? Pa ako misliš na plastiku, zimi kad je kratak dan budem 2-3 puta tjedno. Stojin cirka 3 ure. Nekad i kraće, osin kad je mega trening sa ekipon onda to može trajat i cilo popodne, posebno kad je vikend.

Koja vrst treninga ti je najuobičajenija? Pa najviše vrimena samo penjem, a ono malo šta ostane otiđe na neke stvari tipa campus ili neke klasične vježbe. Dobro je radit svašta ali istina je da najsigurniji efekt uvik dobiješ baš od čistog penjanja.

Tili bi te pitat imaš li koju tajnu za podilit, a na temu penjačkih treninga? Pa sad u ovom trenu se nemogu sitit nijedne, ali ima tu puno caka. Mislin da je posebno dobro trenirat stvari koje ti ne pašu i ponekad pokušavat imitirat tuđi stil ili iste detalje prolazit na više različitih načina. Triba izbjegavat monotoniju, ista hvatišta, pokrete, nagibe i trudit se da to sve ima neku širinu.

Dopredsjedniče čuvenoga kluba još čuvenijeg imena, reci nam kako trpiš sav pritisak koji je na leđima jednog dužnosnika najstarijeg sportsko penjačkog kluba u Hrvata? Nije lako! Velika je odgovornost bit drugi čovik Marula! Non stop domjenci, službena putovanja, sastanci, pressice, paparazzi oko tebe i danju i noću, nikad mira!

Šalu na stranu; Jako smo povezani unutar kluba i oduvik potičemo klupsku pripadnost. Znamo da to nekima smeta, misliš li ti da je to dobro ili ne i imaš li šta poručit skepticima? Istina je da Marul njeguje i stalno ističe taj ekipni duh ali to ne bi tribalo nikom smetat. To je isto ka i šta Mosor i Katakombe imaju neki svoj poseban štih i samo je dokaz koliko je ova penjačka scena u Splitu posebna. Osobno ne poznajem nikoga u gradu ko je s nekim bolji ili lošiji zato jer je taj drugi iz ovog ili onog kluba ili društva!

Tako je asu! Ako pogledamo povijest, činjenica je da je Marul osnovala skupina koja se odlučila odvojit od Mosora. Alpinisti u društvu nisu imali posebno razumjevanja za novi slobodni stil penjanja i ekipa je osnovala Marulianus, prvi sportsko penjački klub u ciloj hrvatskoj, a ne samo u gradu. Ovaj klub je institucija, to niko nemože osporit, ali naravno da je i Mosor institucija. Zbog tih povijesnih šema normalno je da među nama uvik mora bit malo žeste i zdrave sportske konkurencije. Ovo šta mi igramo na balun je isto ka šta Oxford – Cambridge sidaju u osmerce, to daje posebnu draž životu ST scene.

Legendo, pojedinci tvrde da penješ samo za sebe, a da ti je klub u drugom planu. Hahaha to su neke kontraobavještajne skupine…vrime će pokazat, valjda ću ostavit šta klubu u nasljeđe.

Uf, vrime je za treću kavu asu, ko more ostat fokusiran nakon ovoliko teksta, mi se ispričavamo čitateljima, ali naš gost je zbilja poseban i sada moramo iskoristit situaciju kako ne bi ostalo nekih nepostavljenih pitanja sa naše strane, ali ipak ćemo pazit da interview ostane u regularnim okvirima(mjerilo nam je Piljićev mega-interview - 26 stranica A4). Asu  umra san od gladi, nemoj još dugo!

Marul.hr! Asu, znamo koliko vrimena provodiš isprid ekrana. Jedan si od glavnih urednika eminentne stranice! Obožavan bit u redakciji i pripremat neki novi materijal. Jedan put kad smo došli u Ljubljanu Šeli mi je reka – Kad čitam Marul-a iman osjećaj da je vaša scena deset godina isprid nas! Ja sam mu reka da mu se to samo čini, ali činjenica je da imamo spirit i da to ljudi osjećaju.

Jel tako bilo od prvog dana, kako je priča tekla? Pa kad smo počeli pisat na stranici nitko od nas nije imaa sličnog iskustva. Ispočetka smo se, ka i većina sličnih stranica, držali novinarskog stila, jednostavnog izvještavanja bez nekih dodataka.  Takvo pisanje nam je brzo dosadilo jer smo osjetili da ne dočarava pravi penjački gušt.  Uletili smo u neko free style pisanje i osjetili smo da je to to.  Počeli smo pisat o svakodnevnom penjačkom životu I pred nama su se otvorila nepresušna prostranstva inspiracije. Prije si čeka da neko nešto popne za objavit vjest, a sad je sve vijest, o svemu se može pisat, udrit dobru fotku, filozofirat, snimit film.

Obožavan si u krugovima mladih, ali i starih penjača zbog svojih originalnih tekstova, fraza i izraza. Odakle vučeš inspiraciju i di pronalaziš takav način izražavanja? Neiscrpnu inspiraciju mogu zahvalit gradu u kojem živim. Istina je da oni u Innsbrucku, Sheffieldu i Leidi penju bolje ali potpisujem da se ST scena po penjačkom duhu može ravnopravno mirit sa svima. Mislim da ne triba bit veliki talent za to prinit na papir, samo triba brat i slušat šta se događa.

Sve je lako kada znaš, pa tako i pisanje. Ipak nije to za svakog, asu. Nego, tili bi dočarat svima, pa nam reci koliko prosječno vrimena triba za obajvit jednu vijest, naravno ne bilo kakvu već vijest - ala marul.hr? Pa kratka vijest se može objavit i u 15min ali općenito jako puno vrimena provodim sa ostalim asevima na stranici. To je gomila materijala i non stop se nešto priprema, čak i po nekoliko miseci prije objave. U bazi ima 2 tone fotografija jer se trudimo da za svaku objavu ne ponavljamo stare nego uvik imamo nove. Uglavnom, gomila posla i baš smo se nekidan zafrkavali – kad bi imali nekakvu plaću slobodno bi mogli radit full time od 8-16h, ponediljak-petak!

I ovaj interview se dugo sprema? Reću samo da sam dobia obavjest da san u užem krugu kandidata u sedmi misec, prošlog lita.

Recimo samo i to da smo Andradin interview ostavili po strani jer smo ove godine baš tili nekoga sa ST scene. Možda za jedno drugo razdoblje. Čestit Božić Daniju ako ovo čita!

Iz prve ruke - Ima li šanse da Marul.hr preuzme objavu vijesti za cilu HR? Mislin da nema potribe za to. Iako se nikad nismo sljepo držali tema koje se dotiču samo kluba i Splita, ime stranice jasno govori koje područje pokrivamo. Uostalom  ako bi tili da to bude na nivou kvalitete koju sad imamo, onda bi stvarno tribalo radit full time ali to je onda neka druga priča. Bez obzira koliko svi volimo stranicu nesmimo zaboravit da smo okruženi kilometrima stine. Bog bi nas proklea da sidimo isprid ekrana više nego šta to trenutno činimo!

Čak niti ruska mafija nije uspila uništit spirit sa Marul.hr-a. Reci nam kakvi ti je bija osjećaj kad si skužija da je stranica hakirana koncem 2009. godine? Nije se spavalo, skoro je sve otišlo u vitar!

Tu je u ciloj priči veliku ulogu odigra neizostavni član redakcije Damir Dama A Muerte Jurišić! Molimo par riči o njemu – dok As ne dođe na red na listi za interview! Dama je naš čovik za posebne zadatke! Zadrža je mirnoću i spasia je stvar! Iskopa je neki backup ko zna odakle i dokaza ono u šta smo uvik virovali - Marul živi vječno!

Asu ti i žena ste jedna od naših najuspješnijih naveza ikad. Sad svi čekamo podmladak. Ima li kakvih ekskluzivnih novosti možda? Hahahaha, a matere ti! Evo mogu iz prve ruke reć da novosti takvog tipa za sad nema. Bit će redakcijo, bit će!

Otkrij nam neke vaše penjačke planove, projekte za budućnost? Projekata je previše za jedan život. Nema smisla previše planirat, mi bi samo tili zdravlja i trenja, a sve ostalo će doć samo od sebe!

Eto drago čitateljstvo, svi Vi koji ste uspili pročitat ovi interview do samoga kraja, sada sigurno imate o čemu razmišljat. Nadamo se da Vas je ovi tekst inspirira i motivira za neke nove uspone i da se već pakirate i planirate neke vruće projekte u 2012 oj.

Šta se našeg gosta tiče, želimo mu puno zdravlja, sriće i veselja, ali i novih uspona i projekata u nadolazećoj godini. Lija, živija nam sto godina, želimo ti još puno ispenjanih i zabušenih smjerova, ali želimo ti sriću i u zajedničkom životu sa tvojom odabranicom, Sandrom! Puno hvala! Hvala sritan Božić i Nova Godina svima!

MŽV! NGM!

SPK Marulianus, 2011.