Nedavno smo primili zanimljivo pismo o penjačkim guštima, od nepoznatog penjača kojeg ovom prilikom pozdravljamo...
* * *
Koliko se dajete svome partneru ili partnerici? 20%? 50? 60%? Više?
Konop je primotan; uvatiš ga za kraj, izmiriš hvat, provučeš ga kroz pojas i lagano počneš vezivat osmicu, to mi je zadnja stvar prije nego oden u stinu i skroz joj se posvetin... Iako san je napravija već sto puta do sad, dobro je stegnen, zavežen višak i namagnezijan ruke. Partnerica me provuče kroz krušku i da mi žlinge da uđen u smjer. Čin se odlipin od poda stane ispo' mene i pazi me do prvog ukapčanja. Sve
bez riči...... kamantra koja se uvik ponavlja i nikad ne zastari,
jer dolazi prirodno i samo po sebi.
I penjen tako, iman force; namištan bokove, ukapčam i ćutim snagu i lakoću u prstima, u laktovima i u ramenima, mirnoću u nogama. Sve drži, dan je predivan. Pari ti se da bi to i solira bez problema, tako se dobro osječaš. I ko gleda sa strane reka bi da ti konop i ne triba i da ovi šta te osigurava, te samo koči i bezveze je samo još jedna stvar na koju moraš mislit.
A onda doješ do detalja. Dug je smjer i napumpalo te do sada i detalj ispada zajebaniji nego si na početku očekiva.I sasvin ti je jasno da te ta pupčana vrpca od tebe do partnerice na
zemlji ne vuče doli, nego obratno, daje ti sigurnost i volju da
provaš do zadnje mrve snage. Daje ti nadu i hrabrost. Skreću ti misli od, onog - šta ako padnem?...i pušta te da se koncentriraš na problem. Osjećaj da te ništa ne sprječava da odeš korak dalje i daš i više nego si mislija da možeš.. Odmoriš na travajcu na moment, digneš glavu prema njoku u detalju, lagano prebaciš težinu na livu nogu i samo se pružiš. Ka da otvaraš frižider, na 20 metri od poda. I ne misliš šta bi se desilo da padneš, jer znaš da na kraju pupčane vrpce imaš partnera koji te osigurava, i u svakon trenu puta njegove su oči i misli na tebi, ka da je i sam s tobon na stini, preda ti se 100%.. jer te osigurava. Napraviš taj pokret i prođeš detalj. I penješ dalje. Sam biraš nožišta i hvatišta, al' znaš da koji god izbor napraviš, imaš partnera koji te drži 100%.
Sićan se dobro prvi put kad me spuštala partnerica sa sidrišta sa Sare. To je bija moj prvi viši smjer, ka i za puno njih. Gledaš u daljinu i dobro je, pogledaš doli, adrenalin na trista. UUUuaaa! Jebate! Svašta bi povirova u životu, al da bi nekome virova da će me držat na toj visini, to ne bi! A isto san gušta u ćudnoj i ugodnoj mješavini osjećaja neizvjesnosti, uzbuđenja i sigurnosti. Tada i sa svakog idućeg smjera s kojeg san visija u životu do danas. Bi li tako i solo gušta da na po' puta kad ti glavu nasele one šta ako nemoš misli i ne moš ni naprid ni nazad, jer si sam-samcat, počneš se grčit i trest i nema nikoga da te potakne ni pridrži?
Koliko gušta ekipa dok penje i muči se na stini, čiji partneri
ležerno i pričaju okolo dok ih osiguravaju ili lutaju fizički i
duhom i jedva da imaš 50% njihove patnje? lustzone.ch Di su in misli? Kako napreduju i dokle su stigli znajući da in ne mogu prepustit ni dio svog povjerenja?
Život je stina. Penješ je s patnerom al put biraš sam. Ne živiš ničiji život, niko sa tobom ne upravlja i ne gubiš se zato šta se daješ svom partneru u cijelosti i sasvim dok te od dole bodri, podržava i potiče. Da ideš dalje i više. On ti nije kočnica nego dodatni izvor snage i onda možeš miran radit one ludosti u stini, strane svim običnim smrtnicima, na visini di sve mijenja dimanziju i vrijeme, teće u svom ritmu. Preludo. A kad te popila stina i nemoš više i prije nego španaj otiđe u jeku, neko te drži sigurno ka bebu.
Tako , razmislite o tome idući put kad date tih vaših 60%, da na kraju ne ostanete u zraku sami...ti i osmica.
