"Moj san je bija Dalmatinski san"

"Those who dream by night in the dusty recesses of their minds wake in the day to find that all was vanity; but the dreamers of the day are dangerous men, for they may act their dream with open eyes, and make it possible." T.E. Lawrence

Moj san je bio Dalmatinski san, ali kako ga je Branko penjao čak dva puta, odluka je pala da oboje idemo u nepoznato, ni više ni manje nego, za sada, najduži višedužinac u nas, Prvo svjetlo 850 m.

Branko i ja smo već penjali skupa tako da smo okvirni dogovor obavili par sati prije pokreta. U 3 ujutro krećemo put Biokova tj. Topića. Nije se puno spavalo ali raspoloženje je na nivou. S obzirom da je Mosoraški (350m) bio najduži smjer što sam dotad penjala, pitanje je bilo hoću li izdržati u smjeru puno dužem nego Mosoraški. Bez previše razmišljanja oprema se sprema i kreće se put Bukovca gdje počinje naš uspon! U tom trenutku mi nešto fali pa počinjem nabrajat opremu: penje, pojas, ukapčanja, konop, KONOP!!! "legendo jesi ponia konop?" Srića pa nismo odmakli puno od auta 🙂 Zlatno pravilo; Uvik provjerit opremu!

Lagano napredujemo, ja nosim konop a Branko, kao pravi džentlmen, ruksak vjerovatno teži od mene (7l vode, jakete, spiza, fotoaparat i još neke sitnice). Brzo se razdanilo i ambijent je neopisiv. Lagana je burica, a sunce samo što nije. Smjer nije teško naći jer usput ima kamenih oznaka (čovuljaka), a Marin i Kate su nanizali jedan blizu ulaza u smjer.
Zadnji pogled na skicu i krećem u prvu dužinu. Nakon nje se hoda 100 m nakon čega smo Branko i ja naslagali par čovuljaka da se buduće naveze ne pogube 🙂
Dobar je ritam, brzo se izmjenjujemo u vodstvu. Malo nas usporava sedma dužina (ah, te ploče), pogotovo mene s teškim ruksakom koji mi remeti balans. Zadovoljni sa slobodnim prolazom pičimo dalje, ostalo nam je još samo 14 dužina 🙂

Negdje na po smjera ide 50 m hodanja, pa ocjena 4 pa opet malo hodanja, što smo Branko i ja odlučili proći bez osiguranja radi uštede vrimena (možda nije najpametnije, ali procjenili smo da je ok).

A onda kreće zabava. Došli smo na veliki plato, iza nas se diže Bukovac, a pogled vridi svake kapljice znoja. Nažalost, vrimena je malo i ne znamo šta nas još čeka. Kratka marenda: sendva, energetske pločice, a vode smo malo i prolili da nam ruksak bude bar malo lakši. Krećemo u zadnjih 8 dužina od kojih nam je detaljna 6b/b+.

Prva u nizu je lagana sa malim detaljićem pri vrhu. Pokušavam proći, ali opet taj ruksak...Branko mi baca konop i povlači ga do sidra, a ja čupam svom silom i uspjevam ga proći slobodno, noge lete, pleska se sloper, stiska se pothvat i eto me van. Sidro kakvo nisam dosad vidila, smješteno u maloj špiji, moglo bi se bivakirat da zatriba.

Iduća na skici 5c/A0  6b+?. Prolazimo je bez problema za razliku od dužine koja je pred nama i po skici 6a/A0 6b?
Branko je uspio stisnit, a ja sam se tu pomučila i izgubila dosta snage. Nisam joj dala gušta iako sam malo utekla udesno i zaobišla detalj.
Teško je procjenit težinu u tom trenutku. Umor je tu, ruksak piza...detalj bi mogao bit i teži, ali neka buduće naveze potvrde 🙂

Skoro smo pri kraju, penjemo zadnjim silama, ostaju nam tri dužine, a vrime se pogoršava. Oblaci se nakupili, vitar pojača, svaki čas će kiša. Branko spaja dvi dužine da se ubrzamo. Trenje je veliko, ali uspjeva izvuć do sidra. Nažalost, ne i ja. Poprilično iscrpljena, borim se sa frendom koji je zapea u pukotini. Nije pomoglo ništa što sam pokušala. Branko zove na mobitel "Legendo bižmo ća, lako ćemo za frend, eto u zamjenu plati štrucu u Babila" 🙂
Ostatak dužine prolazim tehnički, dolazim do Branka pomalo nezadovoljna što se ovaj mali peh desia baš na kraju, ali zahvalna što smo uspili izvuć do kraja. Zadnja dužina 25 m lagana petica, Branko kreće, a po nama pljušti susnježica. Krasno! Ja vatam zraja, odmaram i čekam da čujem "Pusti sve". Ruksak na leđa i lagano gibanje, mislim se, neka bar ovu zadnju prođem slobodno, a kako i nebi kad je opremljena samo jednim spitom.

Velika nagrada za uloženi trud = IZLAZ uuuuuuuu. To se ne može opisati, to se mora doživit. Umorni smo, gladni, žedni, bole noge, ruke, koža, ali sve se to zaboravi kad dođeš gori i shvatiš da je to jedno nevjerovatno iskustvo i priča za unuke!

Avantura još nije završila, čeka nas spust od 2, 2 ipo ure. Staza je odlična, dobro markirana ima čak i malo sniga. Izvukli smo najteže, sad se možemo opustit uživat u zelenilu. Grabimo naprid, a noge klecaju. Na po puta smo se doslovno srušili na zemlju od umora. Nije se bilo lako dignit i nastavit hodati, ljuta pokora. Stižemo do crkvice svetog Nikole iz 13. stoljeća, obnovljene 2000. god. sa lipo uređenim dvorištem. Preporučam svima posjet, šetnja je lagana i traje 45 min od Gornjih Brela.

U sumrak stižemo u Gornja Brela. Dino nas kupi na cesti, glavna misao "štruca". Fala Dinu!
Za kraj dana topla štruca, ladna piva i prepričavanje.
Sve u svemu super iskustvo kojeg ću se uvik rado sitit.
Velike pohvale autorima. Fala Daniu za skicu, Dinu za road support i naravno Branku na povjerenju 🙂

P.S. Ako kome tribaju dodatne informacije o smjeru neka se jave redakciji Marula oni imaju naše kontakt podatke.
Pusa svima.
Jele :))

Foto priča;