2015. je godina koju bi mogli nazvat „hrvatsko penjačko proljeće“. Uredia se rekordan broj novih stina, penjačka zajednica je veća nego ikad, a vani na stini nikad toliko Hrvata nije stiskalo tako jako. U cilom tom „proljeću“ samo jedan uspon je bia istinski pushing the limit – prvi hrvatski ženski 8b+. Popela ga je naša sugrađanka Maja Božić Majči i žestoko motivirala našu redakciju da je zaskoči i nagovori na tradicionalni Božićni interview.

Locirali smo Maju u Bulle-u di živi život routesettera, kiti projekte i sanja švicarsku penziju. Doznajte sve o njenoj višegodišnjoj seobi i kako se od obične djevojke iz susjedstva pritvorila u „la maquinu“ koja je ove godine pisala povijest domaćeg penjanja. Priča je definitivno zanimljiva, nesvakidašnja i inspirativna!

___________________________________________________________________________________________________

Ime i prezime: Maja Božić
Nadimak: mama me zove Majči
Godina rođenja: 1987.
Visina, težina, ape index: 173cm, 57kg,+3cm
Obrazovanje: Master umjetnosti (specijalizacija stop motion animacija)
Zaposlena u: Laniac escalade, penjačka dvorana, Bulle, Švicarska
Kućni ljubimci: 0
Vozni park: Ford Tranzit, „uradi sam“ kamper 
Penje od: 2004.
Sportski usponi – top 5:
Red point : 8b+ Les rois du petrole (Pic St Loup), La kanabica 8b (Rodellar), Hipnoza 8a+ (Majka Greda)
On sight: 7c Estil Clasic, Tres ponts
Fleš: 8a Bon viatge, Terradets
Najteži boulder: Welcome to Tijuana (7c), Fontainebleau
Najteži višedužinac: Dalmatinski san (6b), Biokovo
3 najdraža sportska penjališta oko kuće: Greda, Rupotine, Stiniva
Najdraža sportska penjališta priko granice: Pic St Loup, Rodellar, Siurana, cila Katalunja 
Broj sportskih uspona (8a i teži): 26
Natjecateljski staž: mmm, to je palo u zaborav. Mislim da je pocelo sa nekim Vanka regule.
Najznačajniji rezultat na PH-ovima: 2010. zlato bolder I težinsko
Broj nastupa za reprezentaciju: 4 (nisam sigurna)
Sloper, polica ili siga: ufuf, ovo je nemoguće odgovorit. To ko da mater mora birat koje joj je dite najdraže. Kombinacija sva tri hvatišta sa nelinearnom promjenom u omjeru ponavljanja. Zar nije baš to najbolja svar kod penjanja: da možeš uvik prominit đir, tip stijene, nagib, stil?
Dinamika ili statika: Intuitivno statika, al evo to pokušavam izlječit treningom 🙂
Vino ili piva: crno vino čisto 
Bok ili frontala: Frontala          
Kivela ili Boći: Oba dva
Hipnoza ili Tvrđava Klis: Hipnoza
Vapnenac ili granit ili pješčenjak:hm, za smjerove vapnenac, za boulder pješčenjak 
Najdraža spiza: pečena hoba sa povrćem
Najdraži film i glazba: The Science of Sleep od Michel Gondry-a, sve od Nine Kraviz 
Najdraža knjiga: Još sam u potrazi za takvom 
Penjački  uzor: Tata i Josune Bereziartu
Životni moto: Nema predaje
Sponzori: nemam

_______________________________________________________________________________________________________ 

Majo, sićaš li se kad, kako i zašto si počela penjat?
Sjećam se da sam penjala  od kad znam za sebe. Prvi detalj su bila vrata- kamin u starom stanu na Brdima. Kasnije  sam se prebacila na zidiće, a kad smo se preselili na Žnjan više su u điru bila stabla. Oduvijek sam uživala u pokretima penjanja. No dugo mi je trebalo da shvatim da to moje pentranje mogu prakticirat tamo di je najbolje - na stini. Tek sam 2004. sa 16 godina upisala penjačku školu u Mosora, pod vodstvom gurua Joška Purka. I tad je započela prava ovisnost J.

Sritan Božić Purku istinskom guruu! Majo...virujemo da je otac Stipe ima svoje prste u tvom penjačkom startu, jel te vodia u koji višedužinac u tim ranim danima ili kako je to izvea?
Virujem i ja. Iako ni meni nije jasno kako je to izveo J. Tata ima latentan način motiviranja. On nije nikada forsirao. Nikada me ne bi  gurao u penjanje (ili bilo što drugo) da nije bilo moje unutarnje motivacije. Ja vjerujem da je to dio razloga zašto ta 'želja za još' godinama ne hlapi. Kad smo završile penjačku školu, Iva i ja smo ga često žicale opremu. Stare penje par brojeva veće sa par rupa previše, zapeklo uže i muzejski primjerci ukapčanja kojima je bilo detalj otvorit karabiner dok visiš u Sari. To su bili naši počeci. I sve to na koju uru bikom udaljenom Marjanu!

E da je više takvih roditelja! Stipe je istinski alpinist, a ti si ipak odabrala moderniji stil, jel tako bilo oduvik il si ka mala maštala da ćeš i ti na Everest?
Sa zidova našega doma oduvijek su visile  tatine fotografije najdražih vrhova. Tako da su se meni ti pejzaži uvijek činili domaćima. Usprkos tome nikada nisam maštala o Everestu niti postati alpinistom. To mi se činilo previše komplicirano, nešto što je samo za odrasle. Ja sam više bila konkretno dite, uočila bi neku prepreku i penji preko nje, to je bila moja igra. Poslije sam se zaljubila u suhu stinu. Nije mi bilo napeto zamijenit je za led i snijeg. A još i k tome sam loša na hladnoći. Dugo mi je trebalo da profunkcioniram na manje od 15°C. Još uvijek se pokušavam naviknuti J. Za sada je rekord bolderiranje na 0°C.

Možda se ipak u tebi krije alpinist koji će se probudit posli, za koju godinu?
Za sad ništa ne držim u sebi. A za posli se nikad nezna. Tko može znat što posli dolazi?

Dobro si to rekla! Splitske penjačice su uvik visoko kotirale na HR sceni, a ako se dobro sićamo kad si i ti startala bilo je živo na tom planu. Jesi li to uopće doživljavala i je li to ipak na neki način utjecalo na tebe?
Dakako da je utjecalo, to je bila velika inspiracija. Na početku nisam shvaćala to kao nešto posebno. Bilo je dosta jakih cura u to vrijeme i to mi je bilo normalno. Uvijek sam promatrala penjačice više nego penjače jer mi se bilo lakše identificirati sa njima. I danas mislim da je impresivnije vidjeti žensko penjanje. Iako nije pravilo ali često primjećujem da u ženskom penjanju više kreativnosti i suptilnosti. Danas znam koliko je vrijedno bilo imati te divne divokoze oko sebe.

Misliš da muški dugoročno nemaju šanse u okršaju kojeg vode sa ženama na marjanskoj Fuziji? 
Naravno da imaju. Uvik postoji šansa!

Šta je sa Katakombama, dvoranom na Mertojaku di se oduvik cijenia stari dobri old scool trening?
Sada kada gledam na ta vremena 'treninga' u katakombama Mosora na Mertojaku uvati me smij. Ništa nismo znali, čisti freestyle. O ozljedama bi naučili kad bi Boćiju pukla tetiva nakon dugog tlačenja na campusu. Poslije sam imala priliku vidit puno brojnije scene, bolje dvorane, više informacija, iskustva, naučila sam puno o sebi i treningu i kako se gurati u kojem smjeru i kada. Ali iskreno mislim da to sve dođe na isto. Mi smo toliko srca uložili u te treninge u katakombama da je to kompenziralo naše neobrazovanje. A najbolje je od svega bila ta zajednica, miks jakih cura i momaka, ta energija je neprocjenjiva i meni neponovljiva. Najbliže je tome došla Barca, ali opet je to drukčije. Iskreno meni se čini da sam na solo misiji otkad sam se preselila iz katakomba.

Prije koliko si otišla iz Splita i jesi li mislila da će taj odlazak biti isključivo studenskog tipa ili si očekivala da će priča krenuti u penjačkom pravcu?
2010. sam otišla na Erasmus studentsku razmijenu u Gent (op.a. Belgija). Nije mi bilo na kraj pameti da će to ići u penjačkom pravcu, jer je Belgija ravna kao daska. Nisam imala želju seliti tamo, otišla sam iz čiste znatiželje zbog ponuđene prilike. Ali kako to obično ide, kad kažeš 'nema šanse' onda i završiš gdje nisi očekiva.

Iskreno, kad si otišla u Belgiju ST scena te žalila jer je izgledalo da ćeš propast gori u penjačkom smislu ali dogodilo se upravo suprotno, šta konkretno?

U Belgiji, zbog očitog nedostatka stijene i vremenskih uvjeta, sam počela puno vremena provodit u dvorani. A srića Gent je tad imao dostojnu dvoranu i veliku penjačku scenu koja ju je hranila.To je danas mala šporka dvorana, ali tad je to meni bilo otkriće ravno Americi. Montirani bolderi na copy rock gljivama gdje boja hvatišta predstavlja težinu. Vau! Tamo sam upoznala Lowiea. Počeli smo zajedno trenirat. Otišli smo penjat u Francusku i zaljubili se. Meni je moj Erasmus isteka tako da sam se morala vratiti u Hrvatsku.

Kako je teklo putovanje, koje gradove /regije si obišla, šta se događalo?
Natrag doma sam završavala bachelor na Umjetničkoj akademiji, ali mi je bilo vrlo jasno da ne mogu ostati u Splitu. Seliti u Belgiju mi nije bilo napeto a i Lowie je dijelio isto mišljenje. Nakon diplome sam našla Master Stop Motion animacije u Barceloni. Lowie je igrom slučaja dobio Erasmus isto Barceloni, tako da smo se preselili tamo.

Ma koja igra slučaja, sve je to bilo namišteno hahaha!
E tad su stvari zaista krenule u penjačkom pravcu. Obišli smo cilu Katalunju stopom, od penjališta do penjališta, sa svom opremom i spizom na leđima. Bili su to ludi dani. Nasmrzavali smo se u šatoru na naluđim kamp lokacijama. Najbolja je bila na vrhu Siurane. Tada smo vidjeli koncept 'kuća-vozilo' i postalo nam je jasno da je to način na koji najduže možemo boraviti na penjalištima za najmanje para. Ali tad si još nismo mogli priuštiti tu slobodu. Poslje godine i po u Barci preselili smo natrag u Belgiju u potrazi za poslom. Malo manje od godinu dana kasnije kupili smo naš prvi dom - kombi Mr. Jacques D'Van. Renault Master iz 1995. Sa njim smo se uputili na prvi veliki put od 6 mjeseci u Španjolsku. Pročešljali smo opet Katalunju i čirnuli i Aragon i Pais Vasco. Tamo nas je u Bilbau Mr.Jacques napustio. Zakašljao je zadnji put na najstrmijoj uzbrdici, u sred Bilbaoa zauvijek se zaustavio L. Ostatak vremena smo ciganili u šatoru u Rodellaru i onda je došlo vrijeme povratka u Gent gdje smo trebali početi raditi u novoizgrađenom mega penjačkom centru. Mega penjački centar, koji je u teoriji obećavao, je ispao mega penjački McDonald's. U početku dobra ideja se pokvarila pod palicom krivog čovika. Već smo planirali bijeg od tamo kad nas je prijatelj pozvao da radimo u njegovoj dvorani u Švicarskoj. Skroz druga šema. Laniac escalade je mala dvorana sa dobrom atmosferom u Bulle, regiji Gruyere, okružena planinama i penjalištima. Nije nas trebalo puno nagovarat. Odma smo dali otkaz, skupili svu ušteđevinu, kupili drugi kombi, uredili ga sa svim potrebnim za život u njemu i uputili se na drugi put, dok ne počnemo raditi. Ovaj put smo se odlučili zadržati više u Francuskoj. Počeli smo sa Fontom, pa Gorges du Tarn, Gorges du Loup, Pic St Loup, Briançon, Céüse. Tada su nas velike vrućine natjerale na bijeg, odlučili smo se za Rodellar, ali je i tamo bilo prevruće. Na kraju smo krenili prema Švici prije nego što smo planirali. Odlučili smo se za boldere. Magic wood, Chironico i Cresciano. Prognoza nam je opet pomela planove. U tjedan dana uspili smo uhvatit samo jedan dobar dan, hahaha. Put je završio i mi smo se preselili u Bulle, počeli raditi u Laniacu i istraživati okolna penjališta. Sada smo tu već dva mjeseca i zadovoljni smo.

I znači sad si u Švici dvoranski routesetter – kako to izgleda? Jel naporno i zaradi li se šta?
Ne znam kako je u drugim dvoranama ali u Laniac escalade je vrlo opušteno. Imamo svu kreativnu slobodu i u takvim uvjetima nastaju dobri smjerovi. Posao je fizički naporan, ali kako radimo na pola radnog vremena sve se to da. Ja sam uz routesetting zadužena za marketing i sve vizualno što ide uz dvoranu. Osim toga tu i tamo imamo smjenu za barom, dajemo dici trening i razvijamo novi projekt za proširenje dvorane. Imamo skoro minimalnu plaću za Švicarski standard, ali je to do sad najbolje što smo ikada zarađivali. Čudan je to svijet ovdje, nekad mi se čini da smo u nekom izmišljenom ekonomskom balunčiću.

Eto još da dočekaš švicarsku penziju i boli te uvo! Aj pribacimo na push the limit tematiku. 2012. si postala prva hrvatska penjačica sa 8-icom na fleš (Bon viatge (8a) Terradets), prošle godine si popela svoj prvi 8b (La Kanabica, Rodellar) i onda si ove srušila server sa prvim hrvatskim ženskim 8b+-om (Les rois du petrole, Pic St. Loup). Koje si novitete uvela u svoj penjački život/trening koji su te lansirali na ovi level?
Na ovakva pitanja o treningu uvijek se sitim Rodrija, prijatelja iz Barce i njegove: „Nema trikova. Ili sad teško radiš ili si odradija.“

Lipo je čovik reka!
U Belgiji sam prvi put počela sa ozbiljnim treningom pod palicom trenera Didiera. Koncept treninga je bio prvo podić forcu i eksplozivnost, jer sam tu slaba ,a poslije raditi na izdržljivosti. Volumen treninga je bio velik, ponekad 15 do 20 sati tjedno, od toga uz specifične vježbe za penjanje dosta sati je išlo na teretanu. Iako je meni sve to bilo novo, nije to nikakav glamurozni trening. Vježbe u teretani su dosta old school. Većinom su bile bazirane na izolaciji mišića gornjeg trupa u kombinaciji sa kompleksnim vježbama za core i vježbama antagonista. Naučila sam puno o različitim načinima penjačko specifičnog treninga poput pliometrije na campusu. Kroz 7 mjeseci treninga naučila sam koliko volumena zaista mogu podnijeti. U kombinaciji sa poslom koji je bio dosta fizički zahtjevan često je bio izazov izvršiti sve sešne treninga. Poslije faze snage taman smo počeli radit na izdržljivosti u snazi kada smo se odlučili ići na put. Počeli smo sa Fontom, gdje su se nakon duge kišne zime ukazali pristojni uvijeti. Rezultat dobrog ciklusa snage je bio da sam popela svoj nateži bolder do sad. Dalje je trebalo samo penjat i pronaći izdržljivost, koja se uvijek pojavi negdje uz put. Tarn i Gorges du Loup su savršena penjališta za to.

Reci nan taj Pic St Loup jel valja to šta?
O Pic St Loup sam saznala iz videa. Sector se zove 'baume aux escargots’, puževa stijena. Cila ta priča o skrivenoj pećini me jako privlačila. Nismo mogli pronaći poštene informacije ni o prilaznom putu, ali imala sam dobar špurijus i uz malo mog inzistiranja odlučili smo bacit oko. Prvi put nam je trebalo oko dvi ure da nađemo penjalište. Prateći instrukcije sa bloga Charlotte Durif uputili smo se sa krive strane planine i završili iznad penjališta. Kad smo počeli absajlati vilice su nam se objesile od čuda. Našli smo se na vrhu ogromnog prevjesa, pod nama je zjapilo 50-ak metara praznine, a pred nama su visile sige svih veličina. Odmah nam je bilo jasno da ćemo se tu zadržati neko vrijeme. U podnožju ljubazni lokalci su pratili naš absail sa osmjehom. Poslje su nam objasnili da je pristup sa strane sektora, i koji je smjer gdje, jer vodič za penjalište ne postoji.

Ala ti Francuzi su uvik nešto „under the radar“! Možeš li nam malo opisat Les rois du petrole? Koliko je dug, koa e šema, jel bila drama il si se šetala?
Les rois de petrole je smjer koji je u sredini sektora na najprevjesnijem dijelu i dug je oko 40m. Bila je to ljubav na prvi pogled, prvi smjer koji sam ugledala spuštajući sa vrha. Kada sam saznala o kojem smjeru se radi, trebalo mi je par dana da skupim hrabrost i da probam. Ušla sam u smjer bez velikih očekivanja. U prvom pokušaju detalji su mi se činili dosta brutalni, trebalo je uključiti svu kreativnost, nisam se uspjela ni dovući do kraja, sve to skupa spojit mi se činilo kao fikcija. Svejedno sam nastavila tražiti pokrete za lude detalje i odmore između njih. Ulazila sam u smjer maksimalno dva puta u danu i u međuvremenu penjala lakše smjerove okolo. Poslije par dana sam dala dobar pokušaj i uz mnogo glasnih krikova došla sam visoko i pala u zadnjem detalju. Tada mi je postalo jasno da ja zaista mogu završiti taj smjer. Po prvi put me nije oprala nervoza, nastavila sam uživati u penjanju. Dan nakon u prvom pokušaju sve je silo na svoje misto. Penjanje je prošlo savršeno. U nekom polusvjesnom, meditirajućem modu sam se stvorila sam se na sidrištu. Tad sam se probudila i počela vrištat od sreće.

Hahaha ludo! Čuj, sigurno ti je jasno,  jer si i sama iz ovog ludog grada, da moš popet i 9b digod oćeš ali dok se ne dokažeš na Majci Markezinoj Gredi ST scena to teško priznaje. Uspon u Hipnozi ovog lita se pobrinua upravo za to! Daj nam par riči o tome.
Markezina ima posebno mjesto u mom srcu. Hipnoza je bila projekt već par godina. Probala bi je bar jednom svaki put kad bi se vratila u Split ali me nije htjela. I ovo lito sam išla ćirnit, bez puno očekivanja jer sa njom se nikad nezna. Ali eto ovaj put je bilo drugačije haha.

Zanimljivo je da si je popela 2 puta u istom danu jer si nakon prvog uspona išla čekirat i extenziju Megdan?
Istina.

Veliki rispekt za ovo! Kako te se dojmia Megdan i možeš li ga možda usporedit sa Les rois?
Megdan je dobar izazov, šteta što mi je sad daleko, hahahaa. Taj dan nisam imala što triba da dam dobar pokušaj. Triba jesti još špinata. Kako ga usporediti sa Les rois? To su dva totalno drugačija smjera. Les rois je debeli prevjes sa fizičkim pokretima ali dostojnim hvatištima, sa zahtjevnim knee bar odmorima i sa zadnjim tehničkim detaljem na vrhu. Hipnoza i poslje njena ekstenzija Megdan, visi puno manje, tj. nagib je manji, hvatišta su manja i uvijeti šizofrenični.

Kako se Lowieu sviđaju hrvatska penjališta, čuli smo da ga je vuklo na bušenje?
Jako mu se sviđaju hrvatska penjališta. Kad je prvi put došao penjati oko Splita bio fasciniran sa potencijalom. Imamo ideju vratit se sa bušilicom.

Ajde super, okruženi smo kilometrima, triba nam pojačanje! Vezano za vas dvoje - kaže se da iza uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena ali i obrnuto. Koliko je Lowie pomoga u tvom penjačkom napretku? Napominjemo da je u prošlom Božićnom legendarni Igor Čorko preporučia mladim asevima da nije poželjno da su im žene penjačice iako svjedoci smo mnogih uspješnih ljubavno-penjačkih naveza?
Ja se slažem sa izrekom. Lowie je pomogao svojom motivacijom, svojom energijom i voljom za trening. On je oduvijek bio velika potpora. Za ovakav način putovanja potrebno je slaganje mišljenja i karaktera u navezi. Ne mislim da to ide za svakoga. Svaka osoba je drugačija, i svatko traži sreću na svoj način. Mi znamo sa mi imamo sreću što smo se našli, dvoje istih cigana sa istom motivacijom.

Reci nan kitite li bor u vas dvoje ovih dana? Ili samo kitite projekte po okolnim penjalištima?
Bor slabo. Taman smo se preselili.  Projekt ovih dana otpakirati se iz kutija koje smo složili jos prije 7 mjeseci. Između toga i posla istražujemo okolna penjališta. Već smo ćirnuli neka i otvorili projekte na obližnjem Charmey-u, koji nam je 15min od kuće. Švicarski Marjan J.

Ala propalo nam je standarno pitanje –  jel bor umjetni ili prirodni? Ovo je presedan! Daj baren otkrij nam kakvi su penjački planovi za budućnost i osjećaš li da imaš još prostora za napredak?
Nadam se da će biti puno prostora hahaha. Plan je uhvatit se opet ozbiljnog treninga, ali ovaj put probat ga kombinirat sa penjanjem vani. Bouldering će sigurno biti u điru jer je on ključan za napredak a i ovdje ga ima u izobilju. Probat ću uhvatiti godišnji za uteć malo u Francusku i Španjolsku. Imam dosta linija u glavi koje nisu blizu. I u međuvremenu nastaviti istraživati po Švicarskoj. Vidjet ćemo što će ispast od toga. Poanta je ojačati i gurnit letvicu. Ocijene i rekordi nisu moj cilj.

Diko, lipo si ovo zadnje rekla! Fala ti na razgovoru i sritan Božić, Nova i čuvaj se!
Pozdrav svima i sve najbolje u Novoj!

>>>...

{jcomments on}