Dok ostali penjači traćaju natjecanje u Splitu, naši članovi okrenuli su se puno većem problemu u sportskom penjanju, penjanju s kladivom. Nažalost, novosti o počinitelju još uvijek nema, ali ima u pogledu osude tog čina. Pročitajte što o svemu misli legendarni Ivica Franceschi Frenky...
Razbijeni snovi (Shatered Dreams)
Reakcija na destrukciju "Do The Evolution", 1. dalmatinskog 8b-a
U kratkoj povijesti (1985 - 2005) hrvatskog penjanja, teško tj. nemoguće je pronaći teži eksces ili incident koji baca veliku mrlju na tekovine, čistoću i imidž sporta kojeg sam oduvijek smatrao posebnim, neusporedivim u odnosu na sve druge, zagađene novcem i profitom, mešetarenjem, dopingom i svim ostalim pojavama vezanim za biznis, politiku i druge negativne aspekte modernog društva. Shodno tome i ja kao penjač smatrao sam se poseban, ponosan i iznad svega navedenog. Nažalost recentan događaj u Trogiru, na penjalištu, simboličnog li imena, Sv. Vid, bacio je debelu sjenu sumnje na moj (utopijski) idealizam. Sada već davne 1988. godine završio sam alpinističku školu, tada PD, sada HPD ''Mosor'', društva sa velikom tradicijom, jednim od zaštitnih znakova prepoznavanja grada Splita. Par godina koketirao sam s alpinizmom u suhoj stijeni i nastavio sa slobodnim penjanjem. Moji instruktori (Matković, Retelj, Piljić) i sami fanatici penjanja usadili su mi čvrste temelje etike i kodeksa ponašanja alpiniste/penjača koje sam prihvatio iz sveg srca. Nakon završetka škole i razilaženja njenih članova na sve moguće strane države i svijeta, preostalo mi je da se sam snalazim i probijam kroz sve moguće probleme vezane za sve te rane penjačke godine. Nepostojanje stalnog partnera (naveze), samo jedno sportsko penjalište (Marjan), o umjetnoj stijeni, boulderu da i ne govorimo, nepoznavanje tehnike kretanja u stijeni te ostale ''porodiljne'' muke nisu prodrmale niti razbile moju motivaciju. Već tada u svijetu pa i u bližem susjedstvu (Slovenija) postojao je 8b - magična granica, ostvarenje snova, savršenstvo. Ubrzo je slijedila nova Mosorova škola, pa još jedna, prvenstvo Hrvatske na umjetnoj stijeni (Zagreb, Velesajam 1991.), otkrivanje novog penjališta u Brelima, osnivanje prvog sportsko - penjačkog kluba ''Marulianus'', nove škole penjanja...Još uvijek nas je bilo malo, svi smo se dobro poznavali, bili smo ekipa, penjali zajedno, dijelili radost i privilegiju penjanja pokušavajući je još više proširiti. Znali smo za Everest, alpske probleme, El Capitan, Paklenicu i za 8b, trenirali i čekali.
Prolazeći kroz vrijeme i ja sam postao ''faca'', pokušavao prenijeti što su me naučili i do čega sam sam došao. Nažalost, u ovih dvadesetak godina bio sam svjedok padajućeg niza penjačkih disciplina: himalajizam, alpinizam, alpinizam u suhoj stijeni, slobodno penjanje kratkih i dugih smjerova, bouldering. Pojavom umjetnih stijena, boulder gimova, penjanje je postalo dostupno svakome sa dovoljno predispozicija i volje za trening. Penjačka etika je polako korodirala. Glavni motiv je postala ocjena, kombinacija brojke i slova, sposobnost za golo izvođenje teških pokreta iznad strunjače. Baš kao u gimnastici. Hrabrost, psiha, priroda, romantika, viteštvo ??! Prijateljstvo, komunikacija, nesebičnost, povjerenje??! Usprkos svemu tome zdrave snage su napravile, svjedočile prvom usponu i ponovile, ispenjale prvi kompletno dalmatinski 8b, smjer snova mene i moje generacije, produkt rada, života i treninga na ovim prostorima zadnjih dvadeset godina. Kako onda komentirati vandalski čin koji se netom dogodio, šutnju tj. odobravanje domaćih penjačkih medija (strani su reagirali), koji sebe nazivaju npr. ''prenositeljima istinitih informacija'', ''službenim glasilima'' ...Zar su konkurencija i interesi totalno dotukli zajednički nazivnik? Zar ne osjećate i Vi udarce kladiva?
U želji da se ova sramota nikada ne ponovi, nepoznati penjaču (penjačice) pitam te:''Zašto si razbio moje snove?''
Do The Evolution not the demolition!
Ivica Franceschi
