Na marjanskim "Šantinim stinama", na pročelju Karepićeve litice, davne 1523.g. uklesana je poruka starih neimara upućena svima kojima su na srcu Marjan, Split i domovina: CONCORDES VOTA SEQUNTURDISCORDES FRUSTRA LABORANT, tj. "Složni slijede ono što je dobro, a nesložni uzalud rade!"

Marjan u cjelini, ali i samo penjalište, povijesno su bogati. Prapovijesni nalazi pronađeni su na brežuljku Bambina glavica, u podnožju Šantinih stina, a na rtu Marjana vidljivi su temelji antičkog hrama Dijane, rimske božice lova.

U stijeni se izdaleka vide antičke građevine gdje su svoj život provodili eremiti (pustinjaci). Eremitaža se nalazi blizu crkvice svetog Jerolima u procijepu stine i ima dva kata(bila su tri). u neposrednoj blizini eremitaže u sličnom okomitom procijepu nalazi se kula, koja je služila za obranu seljaka s obližnjih polja u slučaju napada Turaka. Ove pustinjačke stanove i kulu treba respektirati i sačuvati ih od bilo kakvih oštećenja.

Ime brda Marjan rimskog je porijekla. Ako uzmemo da je oporuka splitskog priora Petra načinjena u prvoj polovici 8. stoljeća, onda je u to doba prvi put zabilježeno ime brda Marjan kao Marulianus.

Brdo Marjan zaštićeni je prirodni rezervat.
O Marjanu se brine Javna ustanova za upravljanje park-šumom Marjan.

                        POVIJEST PENJALIŠTA MARJAN

Umberto Girometta piše: "Današnja fina modelacija marjanskog bila i pristanaka imaju se isključivo pripisati djelovanju atmosferskih voda. Voda naime djeluje na vapnenac tako da ga otapa, pa otud oni žljebovi, škripovi, jamice, škrape, pukotine, sve znaci duboke starosti".

Upravo ti znaci duboke starosti, neizrecivi su izvor radosti i užitka slobodnog penjanja. Mada su se splitski mulci , kako kaže Joško Gerželj, oduvijek iz čiste razonode verali po ovim stinama, oko 1950. godine počinje nešto drugačije, ozbiljnije. Joško Gerželj i Stanko Gilić dio svog slobodnog vremena provode na Marjanu, da bi vježbali u samoj stini. Iako i sami naglašavaju da se nisu penjali na vrh, već su stinu priječili metar - dva od zemlje, to je bia početak. Ako napomenem da je naveza Gerželj-Gilić izvela prvi alpinistički uspon u masivu Mosora, onda je jasno da su od samog početka Marjan i splitski alpinizam usko povezani.

Pa ipak pravi organizirani početak korištenja Marjana, kao alpinističkog vježbališta, vezan je uz razdoblje 1953-55. Pod organiziranim vodstvom Vlade Jelaske grupa entuzijasta redovito posjećuje marjanske stine. Prema kazivanju V. Jelaske svaki od tih odlazaka je rezultirao novo naučenim stvarima vezanim za alpinističku tehniku. Zapravo to je bila jedna kontinuirana škola alpinizma na Marjanu, tu su se otkrivale "nove stvari". Tih godina to je značilo dosta, jer je alpinističkog iskustva bilo malo.

U prvoj aktivnoj grupi marjanskih penjača pod vodstvom Vlade Jelaske bili su: Boris Brkljačić, Ivo Boko, Boris Kambić, Boris Kulić, Davor Filipović, Uroš Nigojević, Ivo Poljičanin(Lola), Veljko Rušinović, Ivo Pinterić i Berigoje Ujević. Za neke od ovih imena vezani su prvenstveni usponi u Mosoru, Kozjaku i Paklenici koji i danas oduševljavaju svojom lipotom i teškoćom.

Odlaskom na studije većine penjača, aktivnost u marjanskoj stini jenjava, ali ne prestaje. O tome svjedoči i prvi članak o marjanskoj stini u "Slobodnoj Dalmaciji" (br. 4365), pod naslovom "Marjanske vjeverice", 1956 godine autora Ive Boke.

 "Tamo, kod svetog Jere, gdje je Marjan najstrmiji, upire se u nebo četrdeset metara visoki vapnenac Šantovih stijena, čije spilje nekad nastavahu pustinjaci askete, našli smo njih - marjanske "vjeverice", splitske alpiniste. Isprepleteni najlonskim užetima, ovijeni zamkama i s buketom alpinistima neophodne gvožđurije - klinova, karabinera i kladiva - tek što nisu krenuli na obračun sa stijenom.

Bila je to njihova uobičajena vježba penjanja u pripremama za skorašnje hvatanje u koštac s alpskim vrhuncima Triglava, Škrlatice, Stenara..."

Prvi usponi su izvedeni iznad crkvice sv.Jere, točnije iznad bunara (ulaz preko laganog prevjesa). Tu je iz ruke Vlade Jelaske "zazvonia" prvi klin u marjanskoj stini.

U početku se dosta radilo i u donjem (zapadnom) dilu stine. (Zaključak na osnovu jedne od rijetkih arhivskih snimaka penjanja na Marjanu, na kojoj se Boris Kulić (Malac) penje u crvenim prevjesnim pločama, livo od današnjeg "Pimija")

Slijedi doba slabe aktivnosti, koja je prekinuta dolaskom mlade generacije. U razdoblju od 1963-1969. godine, na Marjanu treniraju Joško Gabelić, Nenad Čulić, Mario Bone, i Dražen Adam. U to doba oni najviše posvećuju pažnju Marjanu. U početku su nedostatak opreme nadomještali karabinerima i klinovima vlastite izrade. Pripreme za odlazak na Grossglockner dobrim dijelom su obavljene na Marjanu. U nekadašnjem tupinolomu i u stini vježbaju sa derezama Joško Gabelić i Mario Bone. Sedamdesetih godina aktivnost ponovo jenjava, povremeno na Marjan dolaze Josip Ganza, Ljubo Mateljan, Nenad Žilić. Nenad Žilić već tada ističe kako bi Marjan moga postat idealno vježbalište, ali ne nailazi na razumijevanje. U tim godinama jedini konstantni posjetilac južne marjanske stine je Joško Gabelić. On je ujedno jedini alpinist "Mosora" koji se kontinuirano penje na Marjanu od 1963. godine.

U razdoblju od 1979-85. godine, Stipe Božić aktivno trenira na Marjanu koristeći mogućnost kombinacije jakog trkačkog i penjačkog treninga. Iz njegovog kazivanja treninzi na Marjanu bili su važna karika u čitavom lancu najrazličitijih priprema za ekspedicije "Everest 79", i "Lhotse 81".

Aktivnost je znatno živnula sa idejom samostalne mosoraške ekspedicije "Manaslu 83", u stini se fiksiraju tri užeta i otpočinje konstantna i pojačana penjačka aktivnost. Na Marjanu se održavaju testovi kondicije, obilno se koriste Trim staza i sve marjanske šumske brdice, a najžešće se trči cestom ispod stine prema svetom Jeri, šetalištem Alberta Marangunića.

Prvenstveno penjanje uspona "Oliva" u navezi I.Borovičkić - Z.Kunosić 1984. godine, urađeno je sa namjerom proširenja mogućnosti treninga. Te godine rađa se ideja o stvaranju i uređenju pravog penjačkog vježbališta. Ivica Matković i Ivica Piljić oduševljeni pogodnostima marjanske stine, započinju je sistemski uređivati. Prvi put se penje a da u stini klinovi ostaju. Broj uspona brzo se povećava. Pokušavaju se teški slobodni usponi i osiguravaju se spitovima. Ubrzo stina postaje redovito sastajalište splitskih penjača, a treninzi gotovo svakodnevni. Dosta se radi na slobodnom penjanju i po prvi put se u Splitu prelazi granica iznad VI+(fra. 6a).

1985. godina je najaktivnija godina penjanja u Šantinim stinama. U početku pokušaji osigurani odozgo, zatim spitovi i klinovi i normalno penjanje prvi-drugi, utjecali su znatno na razvoj slobodnog penjanja. Te godine marjanska stijena je prvi put predstavljena široj javnosti na prvom skupu slobodnih penjača, na Kleku.

Alpinističke škole sve se većim dijelom održavaju na Marjanu, a ovako uređena stina postala je pogodna za održavanje vježbi Gorske Službe Spašavanja. Treba napomenuti da su se jedne od prvih vježbi GSS-a uopće pedesetih godina održavale na Marjanu.

1986. godine marjanska stina ulazi u povijest svjetskog penjanja kao jedna od prirodnih stina gdje se održavalo , tada četvrto u svijetu, natjecanje u slobodnom penjanju. Ivica Matković i Ivica Piljić uredili su, kao finalni smjer na natjecanju, legendarni "Marulianus" s ocjenom 7c/c+ , a kojega je prvi ispenjao Tadej Slabe 1987. godine i koji je dugo nosia breme najtežeg smjera na penjalištu. Koliko je smjer bia popularan govori i to da su prvi ponavljači Vili Guček i Marko Lukič. Prvi Hrvat koji je ispenja ovaj uspon je Ivica Matković.
Nakon ovog spektakla ,Marjan je ponovno rođen i doživljava penjačku revoluciju. Upravo tu je začeto hrvatsko sportsko penjanje. Do tada najteži uspon na Marjanu bio je "Ivin Tavan" s ocjenom 7a+, koji nakon što su ga ispenjali Srečo Rehberger i Metod Škarja dobija današnju ocjenu 6c+. Spomenuti legendarni dvojac uredia je četiri nova smjera , od kojih je najteži Hong Kong Direkt 7b+. 

1987.godine održano je još jedno natjecanje na Šantinima stinama, po uzoru na Marjan '86. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih nastaje sve više sportskih smjerova svih teškoća. Oprema je bila skupa i rijetka pa se izmišljalo i improviziralo svašta.

1990. u veljači Ivica Matković i Hrvoje Kamenjarin odlučili su urediti teži smjer od "Marulianusa". Spitove su zabijali cili dan, ručnim spiterom dakako, i to po kiši. Tako je nastala "Zadnja ruža hrvatska". 

1991. u lipnju mjesecu Matan i Frenky pokušavaju ispenjat "Ružu". Matan je uspia i ocjenia je 8a . Ipak, kasnije je dobila svoju pravu ocjenu , 7c (neki i danas tvrde da je ipak 7c+), tako da je "Marulianus" i dalje drma Marjanom. U čast vjenčanja Ivice Piljića, uređen je "Vjenčani" za koji se pretpostavljalo da će definitivno skinit Marula sa prve pozicije.

1992. Igor Kalan ga je ispenja i ocjenia 7c+. Kasnije mu je ocjena "skinuta" na 7c/c+.

19.03.1992. godine osnovan je prvi penjački klub u Hrvatskoj, naš SPK Marulianus, pod vodstvom Ivice Piljića. Sve postaje puno organiziranije i naši članovi preuzimaju brigu o domaćem penjalištu.

Kako su išle godine broj smjerova je neumitno rastao, ocjene su bile sve teže i broj padova slobodnih penjača bia je sve veći. Zato se pokušavalo nabavljati što kvalitetniju opremu za uređivanje i opremanje kako novih, tako i starih uspona.

1995. uređen je najteži smjer na penajlištu,"Sveti Duje". Tada ga je Matan ocijenia sa 8b. Danas nosi ocjenu 8a i uz još tri smjera iste ocjene dijeli primat najtežeg.

2000. godine, pod organizacijom SPK Marulianus, naše najdraže penjalište dobija nove spitove. Prespitano je cilo penjalište. U nekoliko slijedećih godina, splitski su penjači vrijedno sakupljali novac za kupovinu i postavljanje najnovijih i najboljih sidrišta na tržištu.

Šantine Stine danas broje sedamdeset uspona svih teškoća. Svi su uređeni i zaspitani po pravilima i propisima Internacionalne Alpinističke Unije (UIAA). Svakodnevno dolaze nove generacije penjača i penju, tako da je danas marjanska stina rijeko sama. Čak i po kišnim danima možete vidjeti penjače-romantike kako traže neki suvi dio vapnenca kako bi se upustili u avanturu.

I danas splitski alpinisti i sportski penjači uživaju u nevjerojatnoj marjanskoj klimi, koja dozvoljava penjanje i treniranje u bilo koje doba godine, pripremajući se za razne ekspedicije ili penjačke pothvate...

STIL PENJANJA - KARAKTERISTIKE STINE - SMJEROVI

Marjan je savršeno penjalište. Stina koja pruža toliko mogućnosti, rijetka je, pa splićani kažu kako im je to dar od boga. Na mjestima jedva doseže visinu od četrdeset metara.

Vidikovac na vrhu Telegrinu najviša je točka Marjana (178m). Stina je južno orijentirana i izuzetno je reljefna, sa puno polica, ljuski, pukotina, siga i rupa. Raznovrsna je i u smislu njenog nagiba, pa tako imamo položene i vertikalne sektore, ali i prevjesne sektore, sa par malih polustropova.

Smjerovi su klasični marjanski - što znači dosta izbora hvatišta i nožišta, sa jednim do tri detalja po usponu. Kontinuirana teškoća je za Marjan nepoznanica (uvik ima iznimaka). Ali sve to pruža izuzetnu raznolikost penjanja onim penjačima sa maštom i širokim spektrom pokreta. Visina smjerova kreće se od 7 do 30m, a ocjene od 4b do 8a. Ovaj nam podatak govori o teškoći uspona koje nam Marjan pruža i koja je relativno niska s obzirom na ostala penjališta, no zato imamo , kao rezervni položaj, Markezinu gredu i Trogir. Ocjene marjanskih uspona najčešće su precijenjene, tako da postoji dosta nesuglasica među splitskim penjačima, ali to ćemo morati uskladiti - možda ovo bude prilika...

Na Marjanu ima 71 smjer i još ima odličnih neuređenih linija - doduše jako malo. 

Najpoznatiji smjer je "Marulianus" , a poznata je i marjanska trilogija ploča : "Hong Kong Direkt" - "Fusion" - "Zadnja ruža hrvatska" za koju se ne može pohvaliti puno penjača da je ispenjalo.

Oprema u stini postavljena je 2000. godine i moramo reći da nije najbolja (izuzev sidrišta, koja su vrhunska), tj. materijal nije od inoxa pa je za pretpostaviti da će se naš Marjan još jednom morati prespitati u slijedećih pet godina.

OPREMA - VREMENSKI UVJETI - SEZONA

Na Marjanu sa užetom od 60m i 15 kompleta možete ispenjati sve smjerove. Kada su se postavljala nova sidrišta, izrazitu pozornost posvetili smo njihovu pravilnom položaju tj. neka su, u originalnoj varijanti, bila postavljena tako da bi oštri rubovi stine znatno oštećivali uže. Iz tih razloga, neka su spuštena, a neka pomaknuta.

Marjan ima blagu klimu, relativno kišovitu zimu, toplo i ugodno lito, sa srednjom godišnjom temperaturom od 18,8 stupnjeva i srednjom vlagom od 64%. Vjetrovi su blagi. Sjeveroistočnjak ili bura, ublažen je šumom, a južni - jugo, otocima. Najvjetrovitije je na Marjanu kad puše Tramuntana ili sjeverac koji klizi uz stinu i najviše ometa penjače u njenu podnožju. Zapadnjak, maestral, je ljetni osvježavajući vjetar.

Za dobre penjačke uvjete tj. dobro trenje, najpogodnije godišnje doba je zima. Dok u gradu puše bura i u zraku je 2 - 5 stupnjeva, na Marjanu, se penje u kratkim rukavima. Proliće i jesen su, ukoliko nema kiša, ugodni, dok samo lito nije preporučljivo za penjanje u većem dijelu dana. Popodne iza 6 sati moguće je i penjati, ali laganije smjerove. Kao zamjenu preporučujemo penjanje iz mora na Sustipanu ili odlazak na Markezinu Gredu.

KAKO DOĆI DO MARJANA

Kada ste u Splitu, Marjan je vrlo lako locirati. Na njegovu najzapadnijem dijelu, nalaze se Šantine stine, poviše plaže Kašjuni. Cesta prolazi ispod stine, odakle ima deset minuta hoda uz crkvicu "Gospe od sedam žalosti". Do tu vozi gradski prijevoz, autobus broj 12. Nakon šta vidite skicu prilaza, sve će Vam biti jasnije.
Parkiralište za auta je na glavnoj cesti. Nekada se moglo proći do stine, ali je sada situacija drugačija. Na prilaznoj cesti ima puno šetača, koji s pravom zahtijevaju svoj mir. Uostalom, deset minuta hoda je i dobro zagrijavanje.

POIST - POPIT - UBIT OKO

Split i uža okolica, nažalost, nemaju kampove, naročito ne u samom gradu. Na Marjanu je kampiranje zabranjeno. Znači da Vam preostaje privatni smještaj ili hoteli. Za ove informacije nazovite TZ Split 021 348 600 ili kliknite ovdje. Najbolje je poznavati nekog lokalca koji će Vas primiti na spavanje koji dan i usput Vam biti privatni vodič na marjanskoj stini.

Ukoliko niste te sriće, moraćete biti snalažljivi i po pitanju spize i izlazaka. Naime, Split je grad gdje se đirevi minjaju. To znači da najbolja mista za izlaske minjaju svoju lokaciju, a isto tako i mista sa dobrom spizom. 

Naša je preporuka da odete na rivu u konobu "Fife". Prije Sv. Frane na okuci, odlično je misto za poist i popit, a domaća atmosfera uz dobru spizu je zagarantirana.

Ako želite obaviti veliku kupovinu prehrambenih proizvoda, od svih velikih marketa "Kerum" je definitivno najjeftiniji.

ETIKA - LOKALCI - ZAŠTITA OKOLIŠ

Marjan je 1964. godine proglašen park-šumom i time zaštićen Zakonom o zaštiti prirode Republike Hrvatske. Uz to, potrebno je reći i poručiti svim penjačima i onima koji pohode ovaj dio Marjana, Šantine stine, da su splitski penjači izrazito pažljivi i osjetljivi kada je ovo penjalište u pitanju. Zato, molimo Vas da budete korektni, kako prema penjalištu tako i prema okolišu, flori i fauni.
Već smo upozorili da Marjan ima povijesne građevine i lokalitete prema kojima se treba pažljivo odnositi, tj zadržati postojeće stanje istih.

Napominjemo da na Marjanu zakon o zabrani loženja vatre na otvorenom vrijedi cijelu godinu.

Što se tiče potencijalnog uređivanja nekog smjera, tu apeliramo na sve koji ne pripadaju nekom od splitskih penjačkih klubova da se ne upuštaju u akciju, jer splićani ovo penjalište održavaju, uređuju ali i opremaju nove smjerove, kojih ne može biti još puno, jer je stina već prilično iskorištena.

ZA KRAJ

Želimo Vam ugodno penjanje na našem domaćem penjalištu. Sve najnovije vijesti o novostima na stini možete pročitati i saznati na našim stranicama, a bilo kakvu sugestiju ili upit možete uputiti na info@marulianus.hr

Za sve podatke ili čak skice smjerova iz cile Dalmacije, obratite se SPK Marulianus, gdje će Vam rado pomoći i dati upute zajedno sa skicama za bilo koje penjalište u našim krajevima.

- opis penjališta
- skica penjališta i popis smjerova
- galerija slika
- dodatne informacije o smjerovima