Oproštajno pismo Ribaru ...
Napustia nas je legendarni Davor Ribarović Ribar!
Preminua je prošlog ponediljka u 71. godini života... Laka ti zemlja asu!
Dragi Ribare,
O Tebi sam puno čuo u svojoj alpinističkoj mladosti. U Tvom voljenom Biokovu penjao sam ushićen ljepotom Biokova i Tvoga smjera.
Svojim bezgraničnim srcem povezao si u Simpoziju sve generacije splitskih penjača koji su ostavili značajan trag u našoj ljubljenoj vapnenačkoj stini. Tvoj Simpozij održavao si bezrezervnom ljubavi.
Volio si svoju obitelj, penjanje, dobru knjigu, stijene i planine, barku i more, ljude, a jako svoje prijatelje.
Velika je čast biti Tvoj prijatelj i dijelit s Tobom Tvoje veliko ljudsko srce. Penjanju u Omišu u studenome davne 2001. godine odmah si se odazvao. Kojeg li veselja, koje li klape. Uklopio si se odmah s nama „mladima“ i penjao kao mladić. Penjali smo skupa u navezi, a biti s Tobom u navezi bio je izuzetan doživljaj. Mačjom spretnošću i brzinom prepenjao si svaki detalj Majstorskog Smjera. Godine života nisu ostavile traga na Tvoju penjačku vještinu. Detalji šestog stupnja za Tebe nisu bili nikakav problem. Majstorski smjer u Omišu, koje li ljepote, koje li proslave bezrezervnog prijateljstva.
Sjedio si s nama na širokoj polici Majstorskoga smjera i bez obzira na jaku buru živo si pričao o penjanju i o tome kako je prava stvar biti tu u stini s prijateljima. Potom si zabio klin iznad osiguravališta rekavši :“ Eto, ovo je moj zadnji klin, neka bude tu!“ Sada to boli, a onda smo se tome svi skupa smijali. Nikad neću zaboraviti kako si majstorski prošao izlazni kamin. Majstor u Majstorskom.
Koliko divnih pisama smo izmjenili u zadnjih petnaestak godina, telefonskih razgovora. U ovom nerazumnom ritmu ubrzanog života uvijek si našao toplu riječ za prijatelja, razumijevanje za dugo nejavljanje. Hvala Ti dragi Ribare.
Dragi prijatelju, u našim srcima živjet ćeš uvijek. Tvoje veliko srce zauvijek je s nama, tvojim splitskim penjacima. Biti ćeš nam uvijek inspiracija jer si bio jedan i jedini, naš Ribar.
U Tvojim stinama zauvijek je ostao dio Tvoga srca, da nas uvijek zove gore, u stijene, u planine, gdje ljudi poput nas uvijek i iznova nalaze prijatelja, nalaze sebe. Tu u plavetnilu stijena naše prijateljstvo nema kraja.
Tvoj Pilja
Samo jednom sam vidija Ribara, a pari mi se ka da san ga poznava sto godina.
2001. Godina i zajedničko penjanje Majstorskog smjera u Omišu za moju Anu i mene bilo je više nego simbolično i upečatljivo. Penjali smo sa ekipon probranih penjača, kakva čast, upoznali smo Ribara, tada među nama najstarijeg penjača, legendu, koji se ladno naveza na bulinov (bez pojasa) i u old school stilu i sa gojzama na nogama proletija kroz smjer. Ima san tu čast da buden prisutan dok je Ribar svojin kladivon zabija svoj zadnji klin u životu, simbolično je završija jednu alpinističku priču dok je u isto vrime počinjala jedna sasvim nova jer je s nama bila i naša Vanči, najmlađi penjač među nama - naime, moja je Ane tada bila u trećen misecu trudnoće. I sićam se koliko je to Ribara oduševilo da mi ka bračni par penjemo sa bebon na putu, štaviše, danas je i ta beba penjač!
Život se nastavlja, a mi se dragi Ribare vidimo gori, na nekim novim usponima!
Dani Piccini
