Report :  "A, di je plan?"

 Prvi susret mladih Marulovih aseva sa Anića kukom...

Pa je plan.... iako Dani ima varičele i prognoza je ruski rulet, idemo!

Ja sam putovala danima, vlakom iz Venecije u 4 i po ujutro.... i Starigrad je konačno izronija iza pustih zavoja u 4 popodne. Sva srića da su me vjerni cimeri Milou i Matija pratili (hvala im!). Marko, Bruna i Nikola su izgleda uspili napravit odiseju napravivši put od Splita do Starigrada za 3 ure.

Znači skupili smo se i svi sretni i uzbuđeni krenili put campa "Vesna" (u kojem ako se zovete Vesna imate 20% popusta!) na spavanje.

Trebalo je dogovorit još neke pojedinosti, pa smo to uz večeru doradili. Dogovor je bija ustajanje u 6 i 15 i šta ranije kretanje put smjera, jel je camp vrvija slovencima od kojih je sigurno netko pikira Mosoraša, naš smjer, ka izazov.

Spavanje bi proteklo mirno da ostatak Marulića (u za sad nepoznatom sastavu) nije prodrija u kamp oko 2 ure i probudija sve šta se probudit dalo.

Svejedno, jutro malo posli 6, polako smo se sastavljali i pripremali na činjenicu da danas idemo u Mosoraša. Za početak Nikola je izgorija prste vrućom kavom,al barem je kava bila dobra.

Pripremili smo svu opremu, nakrcali se vodom,magnezijem i krenili. U impozantnom dojmu Anića kuka, obuzeo me strah i ponos da ćemo i mi bit dio te veličine. Našli smo smjer po velikom karabineru, spomeniku poginulom penjaču.Došli smo skoro prvi do smjera, 4 naveze već su bile u smjeru,a 3 naveze su došle iza nas.

Pričekali smo dok se situacija iznad nas ne raščisti i krenili smo Nikola i ja prvi,a iza nas Marko i Bruna.

Mislila sam da će mi penjanje s rusakom, i sva zbrka od presinga šta trebam učinit,kako i ako, bit problem,ali nekako je sve glatko išlo. Sunce je sijalo, plavo nebo, šum vode... idealan dan za penjanje.

Prvih 7 dužina smo prošli bez problema osim šta je malo frke bilo radi prevelikih razmaka između spitova. Iako smo imali skicu, par puta smo falili smjer, zbog valjda novih varijacija u smjeru koje nisu bile zabilježene, al ništa šta se nije dalo otpenjat. Nisam vidila ispod,ali činilo mi se da smjer izgleda napadnut gusjenicama od naveza. Na 6-oj dužini nebo se počelo spuštat i šuljat kroz kanjon, počela je lagana kišica.To se još nekako dalo izgurat do dobrog sidrišta gdje smo se okupili svih četvero. Mjesta je bilo taman da ti naizmjenično utrnjuju udovi.

Kiša je pojačavala i bilo je pitanje oćemo li ostat taoci stijene ili ćemo izgurat svoj cilj do kraja. Stijena je bila mokra i klizava,a svi smo nekao utihnili i utonili u vlasitim mislima i rješenjima problema. Pogled mi je stalno biža na slovo H na tlu i tješija me da će barem GSS blizu sletit. Lijevo od nas je blještija Brid Klina, još stravičniji ovako mokar i osivljen nebom. Dani i Frenky su mi parili veći heroji nego ikad šta su uspili pobjedit tu beštiju. S druge strane skužila sam da je Mosoraš postao moj Brid Klina.

Kišica je prestala, propustili smo navezu mađara brata i sestru (ostale mađarske naveze su odustale) i nakon kratkog tečaja mađarskog i hrvatskog uz njihovu pomoć krenili dalje. Prvi Marko i Bruna, pa Nikola i ja. Marko i Bruna su prošli do kraja, a Nikola i ja smo zaglavili na dijelu ocjene 4, koji nam je bia tada neispenjiv! Kiša je već narasla u pljusak,mokri do kože i hlađeni jakom burom visili smo na stini. Magnezij se pretvorija u frutolino,konop je oteža, slapovi vode sa stine su nastavljali niz naša leđa... jel potrebno dalje?

Kad smo vidili da nema smisla čekat da kiša stane, jel pada mrak, a naprid se ne može, dozvali smo barba Marka u nadi da će nam bacit konop. To se pretvorilo u nemoguću misiju jel je bura nosila konop kako god ga Marko bacio. Nakon par dobrih padova, Nikola je ipak uspio. Još 2 dužine do kraja, vjerovatno i najlipše, jedva sam čekala ispenjat i dotaknit taj vrh. Nakon 10 sati u stijeni, mokri i promrzli, ukočenih i modrih prstiju...mislila sam da nemam više snage ni za šta,al nevjerovatno kako sam ispenjala zadnju dužinu, činilo mi se da sam je priletila. Ma bila bi ispenjala i 7c samo da se maknem više s te kiše i vitra. Na vrhu je čeka Marko s osmjehom...ako ikad poželite ić u neku avanturu, Marko je prava osoba koju će te poželit imat kraj sebe. Hvala Marko! Bruna se sakrila u neku rupicu, tzv. špilju. Tu smo svi, jupi! I idemo doli. Ne znam koliko nam je vrimena tribalo sjurit se do doli, al kad sam došla sebi, taman smo prelazili potočić, opet uz Markovu improvizaciju po mraku.

Ništa bolje nego sist u auto i upalit grijanje,ništa draže nego pojest juhu u šatoru, ništa lipše nego zaspat sritan radi ispenjanog smjera i miran, jel kraj sebe imaš prave ljude...