INTERVIEW: DANIEL PICCINI DANI
Čast nam je, u novom izdanju Božićnog interviewa, predstaviti platenmajstera & živuću legendu SPK Marulianusa DANIELA PICCINIJA DANIJA!!!
Prvi čovik Marula je cilu dosadašnju karijeru provea na prvoj crti bojišnice, prašnjav ka pekar, sa bušilicom u ruci i gomilom opreme na leđima! Ostavia je iza sebe, samo u prošloj dekadi, više od stotinu klasika - temeljni kapital novih generacija splitskih penjača i najbolji je primjer čovika koji živi za razvoj penjačke scene!
On je svoje bubrige ostavia u pojasu al budu li mu zatribali novi - svi smo spremni donirat!
Saznajte u nastavku kako je priko Grobnika doša do stine, kako se umisto plastike napalia na bušilicu, kako je diga Marula iz mrtvih i kako sputava svoju nepresušnu energiju tijekom ovih kišnih dana......... Venga Dani!
Ime i prezime: Daniel Piccini
Nadimak: Dani
Datum rođenja: 04.10.1969.
Živi u: Splitu
Zanimanja i funkcije: strojarski tehničar; predsjednik SPK Marulianus; instruktor sportskog penjanja; poduzetnik (www.avantura.biz), postavljač smjerova
Penje od: 1996.
Najteži usponi: Sveti Duje (8a), Marulianus - verzija 86' (7c/c+), Freak Power (7c), Stalingrad (7c), Zadnja ruža Hrvatska (7c), Fusion (7c), Radnička klasa (7c), Balada za Adelu (7c)
Najdraži od spomenutih: definitivno bez konkurencije - Marulianus (verzija ´86.)
Smjer o kojem sanjaš daš ga popet: Extenzija Hipnoze - na Gredi, moj projekt na Čiovu (DWS)
Najdraža 3 penjališta: Markezina Greda, Trogir, Čiovo (DWS)
Najdraža 3 koja bi volia obić: Yosemite, Rodellar, Mallorca (DWS)
Zabušija si: 145 novih smjerova + gomila prespitavanja (samo Marjan 2 puta)
TOP 5 najdražih šta si zabušia: Geronimo, Freak Power , Farabut (sva tri Greda), Alcatraz(Trogir), Johnny Bravo(Marjan)
Najmrži smjer šta si zabušia: Paralizer (Greda)
Model bušilice kojeg sanjaš: Hilti
Spit na lipilo ili mehanički: mehanički
Sportsko penjanje ili DWS: zimi sportsko penjanje, a liti DWS
Sloper ili polica: polica
Dinamika ili statika: ljuta statika
Lacan ili Zlodre: Zlodre
Kerum ili kodeks: Kodeks, ma koji Kerum
Kaštelanska škola dinamike ili Sekcija Solin: E ode ću stavit veto; nema odgovora jer će ovo izazvat podjele u rivalstvom nabijenom Solinu i Kaštelima. Obe sekcije su strava!
Andrada, Mrazek ili Perko: Svaka čast potonjima, ali jedan je Perko!
Najdraže iće i piće: Bilo šta iz mora; čaša vina
Knjiga – film – glazba: više njih – krimi žanr, npr. Balkanski špijun -Rock glazba
Životni moto: Bit sritan svaki dan!
_______________________________________________
Živija Predsjedniče – kakav je bia bakalar sinoć? Ka i uvik, izvrstan! Posli još čaša crnog vina - nemože nego tako!
Šta poručuješ hakerima koji su napali Marul.hr i doveli u pitanje objavu tradicionalnog Božićnog interviewa?A ja san još pod dojmon, koliko rada i truda je išlo u vitar, sve skice, svi novinski članci, sve slike i slikovni zapisi, ajme. Ali eto, bili smo svi veseli kad smo saznali da su pisani dokumenti priživili. Da su nan i tekstove počistili to bi bila tragedija. Izgleda da su to bili neki Rusi i to taman kad nan je predsjednik države bija u Rusiji, haha.
Legendo Marula neka kreće ćakula! Tvoj penjački put započinje u ratno vrime, sredinom 90-tih? He, he, da istina je! Non stop se bančilo, gradelavalo, tulumarilo. Sad mi je taj tempo nemoguće pratit, ali ekipa iz tog vrimena, moji Sorceti su još na okupu i to vrlo aktivni!......Inače moja supruga Ana je penjala davno prije mene, završila je alpinističku školu 1989. Jednom, na nekom partyju, sam joj reka da ću bez problema popet sve šta mi ona postavi, pa smo sutradan završili na Marjanu. Popea san odma Glatku iluziju, pa san tija teže. Pantaganu san ipak popea iz druge i tako izgubija okladu.
Znači izgubia si okladu al ti je upalia ulet! Da, moja Ane mi je postala osobni instruktor, počeli smo penjat skupa. Već u prvom tjednu penjanja sam ima pad od 12 metara i ispenjan dugi smjer u Anića kuku. Ekspres škola, a?
Expres al dobro si ti to povata čini nam se! Znači Paklenica je bila in? E, da Pakla je tek otvorila tada vrata posjetiteljima, mislim iza rata, pa smo bili non stop tamo. Jel moš zamislit da smo u nekoliko navrata bili jedini ljudi u Paklenici?
Ludo asu, ludo! Volija bi vidit kako bi mladi današnji penjači reagirali na one razmake između spitova, hehe. Ovo danas je puno sigurnije. Tada smo peglali samo duge smjerove, a kratke bi penjali jedino kad nisu bili vremenski uvjeti za poć u dugu stinu.........Zanimljivo je da se tada tek radilo na asfaltiranju pristupnog puta do parkinga i auto se parkiralo u Marasovićima prije današnje rampe. Bilo je svjetsko u balunu (op.a. Francuska 1998.). Ane i ja bi rano ujutro zaprašili put gori na noge, popeli neki dugi smjer, vratili se nazad pogledat utakmicu ako bi igrali rano popodne i onda opet gori istim putem, popeli drugi i vratili se nazad. Pitaj Boga koliko bi hodali dnevno!
Znači tu si nabia svoj poznati list (op.a. m.gastrocnemius)? E čuja san da se priča da san veliku pažnju posvetija razvoju svojih listova, haha... Nema to veze sa hodanjem, to je jednostavno tako - genetika.
Inače, prije nego si se zaljubia u stinu, ljubia si motore?! Da, i prije penjanja i sada. To mi je sada hobi, iman doma dvi vespe i radim sve sam oko njih. Počeja sam sa svojin prvin Zikom (Tomos Automatic). Nije mi baš nešto ludo iša, pa san ga drugi dan rastavija, nabrusija klip i onda je sve bilo ok – do sutradan, kad bi mi opet nešto palo napamet. Tamo negdi 95. sam počeja radit u Ðiđija - Luigija Aljinovića u moto-servisu koji je vozija trke po Europi, klasa Superbike. Od 96. sam mu bija mehaničar na trkama i putovali smo po ciloj Europi. Na Grobniku sam bija jedno miljon puta.
Koji ti je bia motor iz snova u to doba? Ðiđi je tad vozija Ducati 888, a sanjali smo Ducati 916. Vozija san ga tad, doveli ga neki Talijani na Grobnik, pa san napravija đir – ali ne po stazi. Motor je strava.
Je, strava je bila i tvoja nedavna vožnja kombijem od Sv.Nedilje do Hvara kad smo vatali trajekt! Svaka čast asu, osjetilo se iskustvo sa Grobnika! Haha, je moran priznat da san daa sve od sebe. Ipak nije mi bilo svejedno, znaš...10 ljudi voziš, a moraš opalit jurnjavu, a cesta uska i to tako. Uspili smo, stigli, srušili rekord i sve je dobro prošlo.
Šta se dogodilo s dugom kosom koju si uzgaja u mladosti? Eh, duga kosa, bija je gušt ali tribalo je to održavat. Dva puta san ima dugu kosu, prvi i neprežaljeni put ne bi baš ode govorija kako san se ošiša, nije za šire mase, haha.
Je, cenzuriraj to, čitaju ovo i juniori asu! Naravno hehehe....Inače drugi put me na nulu obrijala moja Ane.
Ajde vratimo se na penjanje. Ispočetka si penja sve i svašta, bilo te je čak malo i na natjecanjima kao npr. na nezaboravnoj tekmi Gripe 2000.?Ala koje natjecanje, pa to je priča za uć u legendu. Završija san treći iza Matana i Lije, ako se ne varam......Inače ja san uvik bija divljega duha, mora san bit vanka da bi bija miran, zato me natjecanja nisu privlačila. A da ti pravo kažen, nismo ni imali dvorana onda, pa da bi se možda moga navuć na to. Penjalo se samo u prirodi.
Je se sićaš na Gripama postavljačkog team-a – Radoš, Joke Purko, Norio Jober Radić i Čika...kakvo ludilo! Ajme ma to je bilo nezaboravno. Hahaha, koji tim postavljača, ekipa snova, ka na svjetskom kupu. Jedna od baza je da je organizator bija stavija kotizaciju 50 kuna. Natjecatelji su se pobunili, da odakle im 50 kuna, kako to sad? Onda je organizator popustija pod pritiskom i pustija nas sve besplatno, hehe. Neki su onda padali ispod prvog spita, pa je bilo alaaa daaaj kako ovo šta je sad, pustite me ponovo! Pa se takvima daa još jedan pokušaj i niko od natjecatelja se nije bunija, ma mislin, baš je bilo dobro ali naglasija bi da je to bilo ipak samo revijalno natjecanje.
I onda se kod tebe polagano dogodilo ono šta se kod naših penjača rijetko desi u toj fazi - osjetia si zov bušilice! Je...od prvog dana san tija radit nove smjerove, penjat nešto novo, nove linije. Ne znan kako bi ti to objasnija, to je bilo u meni i tilo je vanka. Ali tada je bilo sve problem, baš sve. Kupovali smo opremu u Trstu – najbliži dućan, bušilice ni na vidiku, bila je jedna u gradu koju nisi moga dobit jer nisi moga doć na red, a onda spitovi, ko je moga nabavit spitove, tada je količina spitova koju si ima određivala koji će razmak bit između njih u smjeru. Ako si ima 6 komada, to je to, rasporedi ih kako najbolje znaš. Tribalo se dobro organizirat i opremit za bilo šta novo napravit, al opet radilo se, samo jako malo i sporo.
Prvi smjer kojeg si uredia je Johnny Bravo na Marjanu?...E, da, lipi smjerić. Odredija san to prvo napravit jer je bilo dosta jednostavno, a i linija je izgledala odlično, malo kratko, al ok. Nakon toga su uslijedili ostali smjerovi na Marjanu, a onda smo krenili Matan i ja prespitavat cili Marjan – prvi put. Do tog prespitavanja neki smjerovi su od opreme imali par klinova i spit-dva u detalju, i to one koji su postavljani ručnim spiterom, koji u stinu ulaze samo 3-5cm, a promjer im je bija 8mm.. Usporedbe radi, danas su minimalne proporcije spita/tipla M10X86. Neusporedivo.
Moš li se točno sitit kad i kako je izgleda tvoj prvi susret sa Markezinom Gredom, danas poznatijom pod nazivom MAJKA?16.11.1997. otišli smo gori nešto penjat Ane, Mala (op.a. Nina Whittall, tadašnja Jeličić) i ja. Kako san osta, ka trica špadi, kad san vidija sve ono. Bija je gori Frenki sa par školaraca, penjali su alpinistički smjer, Danijelin. Nakon šta su oni izašli, mi smo ga solirali. Glupo, ne znan kako nam je to palo na pamet, ali eto. Posli smo penjali današnju Krvavu nedilju, jer je osim pet-šest alpinističkih smjerova tad bilo i jedno sidrište na vrhu najistočnije rupe. Ukopčali bi top rope i penjali.
Kako si doša na odluku da počneš gori uređivat penjalište? Kvaliteta stine nikad nije bila upitna ali nije bilo bušilice, nije bilo para, nije bilo ni auta za doć do Grede? Bili smo jednostavno svjesni da u Dalmaciji nema teških smjerova koji osiguravaju razvoj sportskog penjanja, a kako smo imali ludu želju opremat nove smjerove, odlučili smo nešto napravit i pokrenit.....2000-te godine Goran Radoš i ja, otišli smo na Gredu i odlučili krenili sa poslom iz nama najluđe rupe. Nabavili smo dvadesetak spitova, kupili sajle za sidrišta i krenili na vrh! Naravno, spuštali smo se s vrha stine i to je bia prvi put da smo se susreli sa ludim prevjesima i stropovima. Odma smo svatili da ćemo ostavit kosti odi kako bi bilo šta zabušili.
Koje ste smjerove prve uredili? Geronimo i Freak power! Za njih dva nam je bilo potribno puna četri dana rada, za samo dvanaest spitova?!? He,he, kad se sitin sa koliko filozofije smo bušili svaku rupu, svaki dragocjeni spit…za nevirovat. Sićan se sa koliko strahopoštovanja smo dolazili tada na Gredu, tada nepreglednu stinčugu koju bi bilo ludilo cilu opremit. Ambiciozne su to bile ideje ali nismo tada tako razmišljali, tribalo je radit, mi smo bili spremni i krenili smo, bez puno filozofije.
Osim Radoša ko je još sudjelova u tim prvim radovima? Tada, kada smo počinjali, u te prve dvi godine tu su bili Goran Radoš, Domagoj Čikeš, Joško Purko i Steven Stipe Whittall. Od 2002. Toni Zlodre je bija vrlo aktivan, te kasnije i ostali...
Ispočetka je splitska penjačka scena događaje na Gredi pratila pomalo skeptično. Mogli bi reć uobičajeno za naš grad kad god se susretne s nečim novim i drugačijim? Zna san ja da će to tako bit. Svi su znali da radimo gori, ali to ti je taj mentalitet, Marjan je svima bija i mater i otac, ko će ić gori kad je ovo isprid kuće. A i prve vijesti od gori su bile da je teško... preteško ....Tribalo je proć dvi godine i napravit nekih dvadeset-trideset smjerova kako bi ostatak družine iz kluba, a onda i ostali penjači iz Splita, svatili da se ode radi o paklenom potencijalu i ludom projektu koji će sigurno dignit penjački level u Dalmaciji. Tada smo i mi dogovorno, unutar Kluba, odredili Markezinu gredu kao top projekt, postavili to kao prioritet i krenili u plansko uređivanje ovog “čuda prirode”.
Bitan datum u razvoju Markezine je tzv. Perkov vikend? Definitivno! Moran reć da se bušenje i opremanje tada u mnogome razlikovalo od ovog danas, a najviše u perspektivi onog šta je, a šta nije moguće ispenjat. Neke od onih linija parile su nam nemoguće, ali smo ih ipak opremili jer smo imali ogromnu želju nabušit gomilu projekata i dovest neke jake penjače da ih probaju popet pa da i mi tada vidimo šta je moguće, a šta ne. Prvi As koji se spustija do Grede bija je naš dragi prika Uroš Perko 2003. godine. Perko je negdi u to vrime taman bija ispenja 9a i ovi naši projekti su mu lipo sili, pa ih je u jednom danu skinija 3, a sve ukupno za tog posjeta 4 (op.a. Radnička klasa, Papak, Freak power i Geronimo)......Nakon toga vikenda ništa više nije bilo isto. Znali smo točno šta moramo radit i tim smo putem i krenili. Može se reć da nas je to sve dodatno motiviralo i dalo nam polet da nastavimo jer smo znali da smo na pravom putu.
Nesmimo zaboravit Vilija Gučeka! On je jedini od stranih penjača koji je doša prije svega bušit, a tek onda penjat? Kakva klasa, kakav kralj!
Kakav čovik! Viliju skidam kapu, to je maher i na njega se triba ugledat svako ko ima volju za opremanjem smjerova. Koji pristup taj čovik ima! To je ono čemu svatko ko uređuje smjerove mora težit. Vili je doša tu na Gredu, tija je opremit koji smjer i to je i učinija. Ostavija nam je dva-tri remek djela i jako smo ponosni šta se jedan takav As upisa u listu autora smjerova. Riči su suvišne.
Kako si doživia posjet Andrade ovog prolića? Šta da ti kažem o mome imenjaku, ajoj! Ma znaš, nama Dalmatincima takvi događaji puno više imponiraju nego drugima. Mi smo puno temperamentniji i lako zapaljivi. Drugdi se niko ne uzbuđuje kada doju neke face, a ode? Totalni show, pa jadni Andrada je puka kad je vidija atmosferu, pismu i transparente u Velikoj rupi, haha! Lipo je bilo vidit da jedna takva iskusnjara padne pod pritiskom.
Baš je softić! Al..... bia mi ga je gušt gledat u svojoj liniji, to je meni nešto posebno, to me motivira. Čak ni to šta nije popea projekt danas mi nije ža. Popeće ga već neko, taj 8c šta ga je Andrada spomenija, danas je ocjena koja se pegla svaki dan. Pogledaj sad samo ove mlade nadolazeće Slovence, koja je to generacija, zastrašujuće jaki momci, spustiće se oni ode, ne boj se. Pomalo bi mogli i neki naši mladci kroz koju godinu dohvatit taj magični level.
Dosadašnje iskustvo je pokazalo da strani asevi svaki put kad dođu kod nas više vrimena provedu uz dobru spizu i dec crnog, nego na penjalištu! Siti se Mrazeka koji je non stop bia na plaži i sa fetom pršuta ili Perka koji je reka da mu je najlipše bilo otić popit kavu na rivu i prolistat Sportske novosti! Kako objašnjavaš taj fenomen da doma upiru, a kod nas uglavnom leže i žale se da in je vruće i oštro? Je, to ti se zove fjaka. Ima bit da ovi spoj mora, sunca, dobre spize i naša gostoljubivost nisu dobar recept ako mislimo da nešto kvalitetno popnu. Već smo u šali komentirali da ćemo idućega asa koji nam dođe u goste na Gredu držat na kruvu i vodi!
Nadamo se samo da ovo čitaju! Bližimo se magičnoj brojci od 100 smjerova na Gredi - komentar? Kakav osjećaj. Danas gledam Gredu i ne mogu to opisat, inače osjećaj koji iman kada san u krugu Markezine ispunjava me zadovoljstvom, ponosom i nevjerovatnom mirnoćom, osjećaj koji je teško opisat, mora ga se doživit. Uf i sad san se naježia. Da, punih deset godina je prošlo, jednostavno za nevirovat. Greda jest postala simbol novog levela u splitskom penjanju, ja bi reka, ostvarilo se ono šta smo i predviđali........Mislim da je značajno ono šta će Greda tek dat našem penjanju, šta će bit vidljivo u budućnosti. Mladi penjači danas imaju perspektivu, imaju top penjališta oko sebe koja omogućuju razvoj i napredak. A i to neće stati samo na ovome. I danas se radi, svakodnevno, na još par lokacija, klupska bušilica je uvik aktivna, Majka svih smjerova radi čak i kada nema vijesti na stranici........Spomenija bi ode da nam je uvik najveći problem bila oprema – spitovi. Tu su nam uskakali nesebično Iglu šport sa Čujom na čelu i GSS stanica Split, koji su nam konstantno pomagali donacijama materijala. Inače, sto smjerova na Gredi. To je nešto šta san sam sebi zada kada smo počinjali i blizu sam, još malo! Posli neka drugi nastave, dopunjavaju, ja iden na novi projekt, ako to bubrizi dozvole, hehe.
Penjači iz Istre imaju velikih problema zbog navale stranih penjača na njihova lokalna penjališta – kako na to gledaš? Svaka stvar u životu ima dvi strane, dobru i lošu. Kod Istrijana je dobro šta dolazi dosta penjača, pridonose razvitku sportskog penjanja, ali je loše šta sa puno ljudi dolaze i problemi(škovace, vršenje nužde, krađa opreme, rumbavanje auta). Triba postavit stvari na svoje noge u startu; triba dat do znanja svim tim penjačima da ima netko(udruga,klub, savez) tko brine o tom penjalištu, te da to vrše vrlo odgovorno i da ne dozvoljavaju nikakve, ali nikakve samostalne aktivnosti u smislu opremanja novih smjerova, a bez dogovora sa lokalnim ljudima i penjačkim zajednicama. Nemojte krivo svatit, ne triba branit nikome ništa, samo triba postojat neki red i poštovanje. Istrijanima ovim putem puna podrška!
Asu prišaltajmo se malo na temu našeg voljenog kluba...kako si upa u tu priču? Vidiš, te 2000. Kad smo počeli radit na Gredi, Radoš i ja smo razmišljali i o osnivanju SPK-a jer to se uklapalo u našu viziju budućnosti sportskog penjanja koju san ranije spomenija. Škole, novi ljudi, novi smjerovi, nova penjališta, sve je to dio cjeline koju smo vidili.......Marulianus je u to vrime bia dosta zapušten, ostavljen od tadašnjeg vodstva. Svi su članovi bili prišli u Mosora, bilo je sve skupa malo tužno. Uletili smo tada Kamenome (op.a. Hrvoje Kamenjarin, bivši predsjednik kluba) koji je isto bija van situacije- Himalaja ovo ono, da amo oživit klub, amo potegnit financije. Ipak je Marulianus već imaa svoje ime i ima je određenu tradiciju s obzirom na povijesnu činjenicu da je osnovan ka prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj.
Još jedan vrhunski potez. Dobra je bila ta 2000.! Je, tako smo krenili, podilili smo obaveze, održali skupštinu i počeli radit. Radoš je ubrzo odusta usljed promjena životnih puteva, ostali smo Kameni i ja, uz jaka imena ka Hrvoje Lacić, kasnije Toni Zlodre i svi ostali, da ne nabrajam.
Mi iz redakcije znamo da se za Marula radi od 0-24h! Moš li, ka prvi čovik kluba, opisat jedan svoj radni dan od kad se digneš do kad legneš – šta se sve radi u pogledu kluba ovih dana? Hahaha, pa nisan ja predsjednik države!
Kralju, samo su Obama i Benedikt XVI. na jačoj funkciji! Ajde evo ovako. Sad je vrlo intenzivno razdoblje u vodstvu kluba u pogledu papirologje, s obzirom da je kraj godine – nije svaki dan ovako...Dignen se upalin laptop i onda biran na koje izvješće ću se danas bacit i kompletirat. Godišnje izvješće Kluba, Godišnje izvješće o postignutim rezultatima, ŽBL za županiju izvješće o rezultatima, tekmama i planovima za 2010.,Izviješće o športskim školama mladeži, Materijale za završni sastanak u godini za IO, za članove kluba itd. itd. Sad toga ima gomila za napravit jer je kraj godine. Radin do ručka, a onda na trening, pa navečer opet laptop i izviješća ili marul.hr redakcija.
Asu ovo ti je drugi predsjednički mandat, jesi se umoria? Nije, ovo mi je prvi ka predsjedniku, prije san bija izvršni dopredsjednik, hehe.
Je, imaš pravo, lapsus! U svakom slučaju veliki smo posal u klubu napravili proteklih godina, ostvarili par ozbiljnih projekata, ali naravno ostalo je još par stvari za napravit. Pokušat ću to pogurat kroz ovaj mandat i to bi bilo to od mene, nisan se umorija ali planiram se povuć i bavit se isključivo onim šta najviše volim, penjanjem i opremanjem smjerova. ....ali jedno je sigurno, ostaću zauvik član Marula, a izgleda i moji potomci i to me jako raduje.
Marul živi vječno!!!!!!!!!!!!!!!
Kako komentiraš izgradnju nove dvorane u Zagrebu? Izvrsna vijest za sportsko penjanje u HR! Reka bi samo: Konačno! S ovom dvoranom će profitirat svi, u svakom smislu. Sa kvalitetnim uvjetima rastu izgledi za konkurentnost i približavanje sportsko penjačkom nivou ostalih zemalja.
Mora se priznat da u zadnje vrime zna bit luda gužva na boulderu – triba li Marul veći prostor? Apsolutno, mislim da Split zaslužuje nešto slično šta će Zagreb dobit ovih dana, a SPK Marulianus i vodstvo kluba je već angažirano u tom smislu. Samo ću reć da to nije nimalo lagan projekt, ali i da smo mi spremni i da nam ne fali niti iskustva niti znanja za realizaciju.
Zanimljivo – moga bi se ponovit povijesni period kad su početkom 90-tih Splićani išli na natjecanje u zagrebački Dom Mladosti na tada jednu od boljih stina u ovom dilu Evrope? Prognoziraš li novi bum Zagrebačke scene i kako će to Split pratit? Da, dobra primjedba. Zagrebačka penjačka scena ostvarivanjem ovog projekta omogućiti će vrhunske uvjete za vrhunske rezultate koje će najprije stvoriti mlade snage, oni koji tek dolaze.
Za nas iz Splita to je isto odlično, jer će djelovati motivirajuće na sve klubove u regiji, te donit novi val optimizma i, nadam se, potegnit voditeljei pročelnike da isti takav projekt realiziraju i u Splitu.
Kako vidiš splitsku penjačku scenu za 10-ak godina kad stasa ova gomila dice koje zadnjih par sezona ima sve više po plastici?
Ja sam optimist po tom pitanju i siguran sam da će se rad s mladima isplatiti. To je neupitno. Nemoguće je ne-napredovati, kada se radi.............Pitanje koje bi ja postavija je kako i koliko ćemo ostvarit napredak, te možemo li bolje i brže postavit neke stvari na svoje misto. Moj odgovor je: možemo sigurno, ali triba prominit dosadašnji pristup. Ljudi koji trenutno vode Komisiju su mlaki, a ljudima koji vode Savez, sportsko penjanje je nepoznanica kao sport jer uopće nisu penjači i normalno je da nemaju viziju budućnosti ovog sporta. Konkretno, triba povećat broj klubova, brojčano ojačat te klubove, konačno osnovat svoj vlastiti sportsko penjački savez i postavit na noge kvalitetno i stručno školovanje kadrova. Tribaju nam stručni i odlučni ljudi u vodstvu, oni koji će udrit šakom od stol kada triba, a ne biti poslušni kunići... Svi danas čekaju da klubovi sami stasaju, a situacija se tu i nije puno prominila od prije, još uvik u svakom klubu stvar vuče par individualaca. A vrime prolazi!
Kad smo već kod Komisije, triba spomenut da si bia na funkciji direktora reprezentacije ali si da ostavku...šta te nagnalo na taj potez?
Dok sam bija na funkciji Izvršni Odbor Komisije mi je dao slobodne ruke sve do trenutka kada je trebala krenit selekcija kandidata za reprezentaciju. Tada su stvari krenile nizbrdo i svi su imali neke svoje sugestije ili viđenja, te su isplivali privatni interesi. Zna sam da će se stvari tako odvijat, pa sam unaprijed pripremija Prijedlog Pravilnika o Reprezentaciji koji je kopija slovenskog, koji govori o pravima i obavezama kako vodstva reprezentacije, tako i samih reprezentativaca. Taj Pravilnik je jasno određiva tko šta radi i kako, te tko kome polaže račune za urađeno. Nikada nije prihvaćen, niti se uopće povela rasprava o tom Prijedlogu Pravilnika, čak niti kada sam postavija ultimatum pred njih. Njima u IO izgleda da jednostavno ne odgovara da bude red, jer tada ne mogu manipulirat sa određenim situacijama i odlukama. To se jasno vidilo nakon šta sam da ostavku, kako su se samo izredali svi ko voditelji reprezentacije diljem svita. Ja sam na svojem prvom potencijalnom putovanju sa reprezentacijom ustupija svoje misto još jednom natjecatelju da ide umisto mene, neka se zna. A oni?Pa neki su voditelji čak i penjali u Fontu za vrime Europskog prvenstva.... Ma neću više govorit, jer san sve reka na Saboru, pa opet nikome ništa.
Je, bolje prominit temu – ipak je Božić!
Evo jedno pravo Božićno - Kako napreduje tvoj DWS projekt na Čiovu? Projekt je izvrstan ali mi je sad već posta psihološki problem, ne zbog visine jer je jako kratak, nego zbog one čudne dinamike na vrhu. Upravo san prominija pristup, čak san i nastupija u natjecanju u dinamikama, šta nije moj stil. Iduće lito je moj...nadam se.
Reci nam kako je držat tj. dizat formu sad kad si napunia 40? Osjeća li se kriza srednjih godina? Hahaha, a znaš već iza 30te osjetiš male promjene, pa iza 35te malo žešće a iza 40te već si u (cenzura)....... Ma lako to, nego kažu da su 50te zafrkane, haha.
U svakom slučaju osjeća se, itekako, metabolizam je sve sporiji, triba mi puno više vrimena za oporavit se, za odradit neke pokrete puno više vježbe i tako. Mislim da su to pravi pokazatelji starenja organizma.
Predsjedniče, nedaj se, siti se Maurizia Zanolle Manola!
Bi li nam moga dočarat tvoj doživljaj DWS-a, s obzirom da si nakon Ivice Franceschija Frenkija sigurno najzagriženiji splitski DWS-aš od Dioklecijana na ovamo? Prvi put kad san se susrea sa dws-om bilo mi je odvratno, mokro, bosonog, napumpan do boli, more ti uleti u nos, uši, svugdi, kad padneš i reka san sebi, ajde stari drž se ti konopa. Malo pomalo, tokom godina prominija mi se film u glavi. DWS je nešto šta me sad nosi. Nema limita, nema ograničenja, nove linije, penješ di god oćeš. Totalna i apsolutna sloboda penjanja, pokreta, ma vrhunski osjećaj. A ja još iman tu sriću da iman brodić, pa kad ono upeče zvizdan di ni pasi ne miču iz ladovine, ja guštan jer penjem i ne znojin se, na momente mi je čak i zima. Pre dobar feeling! Zaključak je – ne odustajte od ove lude discipline na prvu, budite uporni jer sa ovin globalnim zatopljenjem DWS nama u Dalmaciji izgleda ka jedini spas, hehe.
Zvuči čudno ali nije baš lako pronać DWS partnera u gradu priko lita?
To je zanimljivo! Dok bi jedni dali gomilu novaca da mogu sist u brod i ić na dws, drugi, kojima je to dostupno, ne žele. Al to je tako, ništa čudno, navika sam. Jako brzo će mi dica počet dws-at pa ćemo skupa...
Kad smo već kod solo đira - znalo se dogodit i da sam ideš bušit?
Ima momenata kad moran nešto napravit, kad oću ić napravit nešto novo, a nema nikog da ide sa mnom. Takva sitnica me ne može zaustavit u namjeri, pa onda odem sam i opremim smjer ili projekt. Ima jedan odličan i siguran sistem za solo opremanje od doli koji jedino zahtjeva puno više force ali to mi nije problem.....Općenito, mislim da bi svi skupa tribali poradit na tome da obučimo zainteresirane kako se opremaju novi smjerovi. U tom smislu sam pri kraju jednog prikladnog priručnika koji će sigurno biti od velike pomoći pri edukaciji, pa eto, iskoristimo ovo kao poziv svim zainteresiranima u našoj regiji za tečaj za opremanje smjerova, a kako do sada Komisija nije pokazala interes za ovo, možemo to organizirati unutar Kluba.
Kako tvoji tići napreduju? Kakve su prognoze – oće bit šta od male ili malog? Rastu ka iz vode, Toma(9) je gimnastičar i za sada nema želje bavit se penjanjem, šta mi je jako žaj ali to je njegov izbor. Vana(7) je tu u Klubu, vridno trenira pod Tininom ingerencijom, te za sada pokazuje izvrsne rezultate. Mislim da je još prerano reći oće li ostat u penjanju i napravit nešto. A da bi roditelji volili, to ne triba niti spominjat.................Inače, mislin da smo ovin potezom oko organizacije rada sa mladima i mališima na naki način osigurali budućnost Klubu i sportskom penjanju. Dosta teško je bilo sve to dovest u razinu koja je danas, zato sam, uz trenericu Tinu, sigurno najponosniji upravo na postignute rezultate na tom polju.
Inače, primjetili smo da si veliki zaljubljenik u ŽBL? Ponosan san šta san jedan od osnivača županijske lige i zaljubljenik san od prvog dana! Sad kad si spomenija ŽBL, moran se osvrnut na predrasude o nekakvoj vječnoj svađi na penjačkoj sceni u Splitu ili rivalstvu splitskih penjača koje neki konstantno potenciraju.
Slobodno reci! Kada se god nešto značajno radilo u smislu dobrobiti za dalmatinsku penjačku scenu nikada se nije gledala klupska pripadnost što potvrđuje i činjenica da su sa mnom ili ja s njima pri svakom većem i ozbiljnijem projektu često bili upravo članovi drugih klubova ili sekcija. Rivalstvo postoji i mora postojat, to je dobro, ali neki koji nam ne žele dobro svojim ćakulama umjetno pumpaju lošu atmosferu u negativnom smislu. Toga će nažalost uvik bit al sam siguran da to nikad neće prevladat...........Baš taj pokazatelj čvrstih i pozitivnih međuljudskih odnosa najbolje se može vidit na našem ŽBL-u di svi navijaju za svakoga i svi su sa svima. Upravo je zato taj ŽBL i toliko popularan i zato je atmosfera na tim natjecanjima jednostavno nevjerovatna!
ŽBL rulz!!!!!!!!!!
Asu ako može za kraj mala ekskluziva za naše čitateljstvo – koji ti je sljedeći veliki projekt za bušenje? Evo ovako, u idućih par miseci prvo moran dovršit i prespitat ovih desetak smjerova šta je ostalo na Marjanu, onda moran dovršit Gredu do broja sto, pa onda jedan sektor u Omišu, koji će bit bombetina samo takva, a pri kraju smo prvog dijela opremanja (nekih 15ak smjerova je plan u prvom naletu)..................E a onda poslastica! Dugo san razmišlja di ubrizgat novu energiju i nove spitove i mislim da san sad konačno odlučija. Nedavno smo bili napravit check in ispod stine i mislin da će ovo isto bit jedno od najboljih penjališta u HR. Samo ću reć da je stina ogromna, da ima ogroman potencijal(cca tisuću smjerova) i da ima svih vrsta orijentacija po sektorima, te da se nalazi južno od Splita. Brzo će se to pročut, nemamo namjeru sakrivat ništa jer je projekt ogroman.
Dani, legendo, fala na razgovoru, sve najbolje, tebi, tvojima i Marulu u 2010.! Fala ciloj redakciji i ovom prigodom bi zaželija svima Sritan Božić i Novu Godinu te puno dobrih želja i ispenjanih smjerova u 2010.
