Čika je odličan  primjer koliko je teško izbacit penjačku strast iz čovika kad je nosi duboko u srcu.

Njegov odnos prema našem sportu možda najbolje opisuje ime jednog omiškog smjera - 100% pure love!

Kad je počea penjat mnogi tadašnji penjači su mislili da je njegovo ludilo prema penjanju samo trenutni hir, isto je mislila i njegova majka kad je počea pravit prve probleme i picavat satove violine, njemačkog i engleskog. Ipak, vrime je pokazalo i dokazalo da se radi o pravom penjačkom vizionaru.

Mladi splitski penjači možda nikada nisu uopće čuli za ovog asa, stariji penjači ga cjene, a na Trsteniku je živuća legenda. Svi su ga izbjegavali jedino pred mrak jer se zna da Čika najbolje ideje za rješavanje detalja uvik dobiva baš tada, pa ako te pita "oš me osiguravat 5 min.?", ne gine ti duga noć na penjalištu.

______________________________________________________________

_____________________________________________________________

Čika, di se nalaziš? Nema te ni čut, ni vidit u zadnje vrime?

Nalazin se 14h vožnje vlakom od marjanske klupe, u Tirolu-Austrija, gradu Innsbrucku i jednosobnom stanu priko puta bosanskog kafića.

Priča se da je Innsbruck grad za poželit svakom penjaču - odlične umjetne stine, mnoga poznata penjališta u okolici, u srcu si Evrope. Vjerovatno nisi slučajno odabra baš taj grad za svoj novi dom?

Iskreno rečeno Petra (op.a. Čikina bolja polovica) je prvo gledala institute i laboratorije, a ja dvorane i penjaču okolo. Čak san se izboria i za stan blizu Tivolija (op.a. poznata penjačka dvorana), iman 20 min pješke sa discmanom do daske.

Kako izgleda živit u Evropi, jesi posta fin, ideš li na posa biciklom, opiši nam jedan svoj radni dan?

Zna bit naporno na momente što se tiče posla. Radno vrime mi nije fiksno, mogu doć i otić kad god hoću, al to nije dobro jer onda moran radit overtime koji u mom slučaju nije plaćen. Meni za sad nije loše, poprilično san motiviran za svoj posao i volim ga. Znatiželja me vuče da ga radim, takve san naravi. Dakle, dignen se oko 8, skuvan kavu tako jaku da te strah pljucat do popodne da ne dehidriraš, zavrtim par eksperimenata, čitam članke po znanstvenim časopisima, da dobijem nove ideje, i kasnije ih isproban na uobičajenim žrtvama-miševima. Trenutno radim na neuronalnoj diferencijaciji ganglija iz kralježnice. Naši miševi imaju nekakav gen utisan što ih čini malo neurotičnima. Zadatak mene, lole sa Trstenika je nastojat skužit zašto i kako?! S poslon završim oko 6-7, opet drmnem stražarsku kavu i pravac Tivoli do desetke. Nakon toga obično umrem.

Znači zadovoljan si poslon, je li plaća kasni, kako se Petra snašla?
Ma dobar mi je job, ima mogućnosti napredovanja, kad ostarim sve bi mi to moglo i dalje bit zanimljivo, plaća  stiže na vrime i to sa božićnicama...lipo. Petra je dobila posao u zgradi do i ona je isto prezadovoljna.

Ajde baš je lipo čut da nisi godinama učia za ništa! Reci nam, jesi li stiga započet svoju penjačku karijeru u Austriji, di si zasad bija?
Nisam još stiga posjetit puno toga. Redovito san u Tivoli-ju, jednom san bia u Jungelbuchu, bolderaški smjerovi uglavnom, i jednom u Otztalu...prelud granit! Moran priznat da su smjerovi čvrsti.

Lipo je stvarno da i dalje nalaziš vrime za penjat. Nakon srednje škole si otiša studirat u Zagreb, sad u Austriju - većina ljudi bi odavno putem ostavila penjanje sa strane. U tvom slučaju, stara ljubav se još nije izgasila?
Ma ja ne mogu bez da nešto radim sa sobom, čak sam bija i na neko vrime stao sa penjanjem, skoro godinu,  al nisam moga, falilo mi je, pa sam se opet vratia.

I bolje da jesi. Bi li privrtia traku na početak pa nam ispriča kako si uopće započea penjat? Bilo je to tamo oko...
1996.  godine. Dogodilo se kad sam sa drugim looserom, mojim najboljim prikom sa Trstenika, Ivanom Lisicom zaglavija na Marjanu i zaplesa na konopu iz Sarinog prevjesa. I onda je krenilo ludilo. Čudo je da smo doživili čak i ove godine života onako blesavi!

Prije 10-ak godina sve je izgledalo puno drukčije - nije bilo dućana ni za kupit magnezij, opreme je uvik falilo, boulder dvorana nije bilo ni na vidiku ali penjalo se srcem, je li se slažeš?
Je, je....meni je najbolje ostalo u sjećanju događaj iz tog doba kad smo Lija i ja, ka zatvorenici iz filmova, spojili razne retaje konopa, čak i neke skoro pa špigete, u 20 metarski konop i otišli penjat na Mosor. Osiguravali smo se priko leđa. Jadne nam majke. Stvarno smo bili gerilci!

Prvi je pravi konop bia oni Frenkijev?
Da, konop je bija star i potrošen ali vrlo motivacijski, nema padanja lave ako ne želis ostat beskralježnjak do kraja života. Smija si ga koristit samo na top rope.  Prve su mi penje bile polovne Purkove La Sportiva Viper, klale su me!

Kako si pratija penjačka događanja po svitu u tom periodu kad internet još nije bija aktualan? Općenito, kako su se širila znanja i informacije?
Pa dosta smo listali strane penjačke časopise u Denisa Kraljevića ali najveću je ulogu tada odigra Ivica Franceschi koji je svoje znanje s DIFa primjenjiva na penjanje i nas dovodija u red. Kakav internet? Sve je bilo na bazi Frenkijevog učenja i rekla kazala teta iz Slovenije!

Koja ti je tadašnja splitska sobna daska bila najdraža za trening. Nominiramo: Zlodrinu - Varoš. Purkovu - Trstenik i Radoševu - Sućidar? I reci nam zašto?
Ma Purkova! Bila je prva, bila je na Trsteniku, bila je u tri metra kvadratna i u istom portunu kao i Ana Gruica (op.a. Čikina divojka iz školskih dana, a posli i poznata misica), a šta je najvažnije bila je Purkova, a to znači da se za  izradu hvatišta upotrebljavao mramor, kamen i željezo.

Poznato je da si u potrazi za napretkom razvio posebni tzv. Štok trening. Bi li čitateljima moga objasnit tajne i principe tog paklenog izuma, koji su potrebni rekviziti i sve ostalo?
Za štok trening triba imat doma drveni štok iznad vrata! Bila je shema jedan dan radiš pull max snagu, znači zgibove sa utezima jedna ruka itd. i kad završiš s tim pređeš na statičnu izdržljivost tj. na dobro poznati ABC trening za kraj. Sljedeći dan je odmor, a sutra je ponovno Štok trening di radiš statičnu max snagu npr. jedna ruka blokade, utezi i pull izdržljivost u snazi npr. zgibovi bez utega. U međuvremenu padne i koji sklek i trbušnjak. Garantiran je porast torza, porast popularnosti u razredu i napredak na nižim ocjenama.Ima san možda 15-16 godina kad sam ga počea primjenjivat, utezi su obično bili pakirano brašno, pura, demižane, mašina za pisanje ili bi mi Lija visija na ramenima. Oni koji se razume u trening će vjerovatno nać tu niz naivnosti ali...

Kralju bija si vizionar! Nedavno smo na stranici proglasili Trstenik najpenjačkijim splitskim kvartom, misliš li da ima nešto u toj priči?
Taj kvart te kontaminira na takav način i pustiš li korijenje tamo, penjanje ti ne gine!

Nakon samo godinu ipo penjanja sa oko 16 godina si počea prolazit prve teže smjerove kao npr. Mare nostrum na red point , Stimulu u Paklenici na pogled?  Dobro te išlo!
Ma triba bit lud i to je to. Može se sve i svašta samo ako imaš hrabrosti probat bez obzira na to kakve šanse imaš. Mi (op.a. Čika i Lija) smo se toga držali i išlo nam je i bili smo happy!
Najveći je problem tog vrimena bija nedostatak novih smjerova kroz koje bi moga napredovat tj. para za kupit opremu kojom bi ih zabušija.

Jedan period si zbog toga bija i dosta gladan?
Istina, zamračija bi novce za marendu u školi od staraca i nakon par miseci san uštedija za kupit nešto spitova. Razveselili su me ti komadići željeza! (op.a. većina ih je kasnije utrošena za opremanje tadašnjeg projekta Do the evolution u Trogiru)

Ka penjač si najviše sazria u Zagrebu na faksu, opiši nam malo kakva te situacija zatekla gori, kako je sve teklo?

Pomalo sam se našao na osami, nove stvari, početna zbunjoza. Trebalo je sredit s faksom, upoznat ljude, nije se išlo tako često vani penjat, sve ti je puno dalje i nedostupnije šta se tiče para. Nije mi bilo lako zbrajat kune za penjanje, seljakat se po domovima i putovat na momente ponekad i po uru ipo do dvorane u jednom pravcu.

Šta te je diglo na razinu za penjat prve teže smjerove po Sloveniji?
Plastika - naravno... ali i to da sam uopće počea odlazit penjat takve smjerove po Sloveniji. Tamo imaš velik izbor teških smjerova, što je vrlo bitno, a bilo je i savjeta iskusnijih slo penjača, pogotovo Tomaža Ranta

Sigurno su ti slovenska penjališta prirasla srcu, koje ti je najdraže?
Miška za violent climbing, Liboje za dušu!

U to vrime si sklopia i puno prijateljstava sa slovenskima asevima, najviše sa Big Brotherom Klemzijem,  a sa Perkom si čak ima i saobraćajku. Opiši nam par anegdota, ne štedi se?
Je, sićan se tog momenta. Perko i ja, lola pići ka blesav po zavojima i nešto non stop priča, na radiju pići Foxy lady od Hendrixa kad odjednom, karoserija Perkovog auta mi zamračila pogled. Poslin smo frenterski odgegali na krafne kod Perka doma... a sa Big Brotherom je bilo svega, popraćeno nekim ne tako legalnim stvarima.

Ove godine se po prvi put, nakon 10 godina duge natjecateljske karijere, nisi natjeca u našem državnom prvenstvu, falija si ljudima u izolaciji i na terenu. Kako ti je izgledalo sve skupa gledati sa strane?
Ma fali ti meni ta žiža za popizdit! Kad se osjećaš da si jak, dobro si odmoria i spreman da nekog sakramentaš. Kasnije te bole mišići di nisi zna da ih uopće imaš.Uletit ću opet u tu igru skoro, bar se nadam!

Prirodna stina ti je ipak draža?
Stina mi je broj jedan.Ali i tekme su predobre zato-oboje igra!

Ove godine je na sličan način kao i ti otiša i Marko Rožman Roki, radi li se o epidemji izljeva penjačkih mozgova iz Hrvatske ili?
Iša Roki udeprimirat Brite hehe...ma vratit ćemo se mi svi, to je samo takva faza sad, bar što se mene tiče.

Tek si se priselija ali bi li nam moga, po ovome šta si do sad vidija, usporedit Split Zagreb i Innsbruck sa penjačkog gledišta? Šta ima tu, nema tamo i ostalo?
Nemamo takve dvorane. Kako su tamo planile te dvorane, došla je masa, a iz mase par kvalitetnih ka i svugdi. Stvarno bi tribalo u budućnosti probat to napravit, omasovit sport. Tamo penju dide, babe, junkeyi, dica, čak se u dvorani organiziraju i rođendani za malu dicu. Mislin da naš klub dobro radi u tom smjeru.

Kako izgleda popularni Tivoli?
Velik, čist i ne moš virovat ima hvatišta po prevjesu hehe! Smjerovi i ocjene su označene po bojama hvatišta, par je postavljača smjerova tako da su stilovi različiti i ima ocjena od 3 do 11 (op.a. do 8c) tako da se ljudi mogu motivirat bez obzira na penjački level. Ima i mali kafić na katu za dozu B vitamina nakon treninga i glupasto cerekanje. Sritan ideš doma.

Da je to bilo imat kad si bija splitski mulac?
Šuti lave, ne bi školu završija!

S kin penješ kad ideš u dvoranu, jesi napravia koji dogovor za ić šta penjat vanka, neko poznanstvo? Kakva je uopće ekipa tamo, jesu ljudi roboti ili je ipak zajebancija u djiru?
Zajebancija je u điru, nisan stiga jos nekog baš upoznat ali ovo šta vidin po facama samo se cerekaju i rade. Nedavno san počinija incident u dvorani - digla se frka! Iša san da ću označit kredom par smjerova po brojevima ka šta smo u Purka radili, nasta je kaos...ali sve se dobro rješilo.Najbolji penjači dosta penju na konop jer su dugi smjerovi tako koncipirani da skoro penješ smjer od 25m samo ruka noga, onda ti bouldering i ne triba. Ima tamo par ludih klinaca šta rasturaju al su non-stop tamo.

Možeš li nam svojom metodom KAKO? ZAŠTO? Otkrit zašto su austrijanci tako uspješni?
Dobra dvorana i hrpa slobodnog vrimena - jednostavno!

Inače asu, i kod nas se dosta stvari prominilo otkad si otiša. U gradu su trenutno čak tri bouldera, ima puno novih smjerova, puno novih ljudi, ima  čak i magnezija za kupit, ne tribaš ić u Trst. Moga bi u dogledno vrime opet preselit vamo?
Ma to meni i je plan.Samo triba sad osigurat pare, pa se posli doli vratit i penjat!

Dolaziš li za Božić doma?
Nadam se!

Koji ti je penjački plan kad dođeš?
Tija bi kupit crash pad i spavat ispod bouldera na Mosoru sa jednim gaćama i po jabuke!

Asu, osta si gerilac ka šta si i bija, sritan Božić  i vidimo se!
Vidimo se!