Sandra Bakulić zvana Baki je čistokrvna članica Marulića, a živi na splitskom Manušu u jednom od klupskih stožera - zgradi pod nadimkom V8. Penje malo duže od 4 godine, koje je odlično iskoristila ispenjavši prve smjerove težine 7c+ i 8a (nakon ovog razgovora i 8a+) u povijesti ženskog penjanja kod nas, te je na taj način visoko podigla dosadašnje standarde i dokazala da se može (čak i do famozne osmice). U međuvremenu je između ostalog, dva puta osvojila prvenstvo i kup hrvatske u boulderingu, a odlučili smo pročavrljat s njon jer smo sigurni da je jedna od onih koji imaju šta reć!

M: Ajde Baki reci, kako si se našla tu u penjačkim vodama?
S: E...pa vidila sam neko natjecanje na eurosport i često san viđala penjače po Marjanu. Nisam baš znala kome ću se obratit. Jedan put san se pokušala uvuć ali su mi rekli da san slaba i mršava. Pitali su kakve su mi to ruke i da se moran otić jačat u teretanu. Par godina posli san ipak počela...i bez teretane hehe!

M: Bia bi možda veći gušt da si ranije počela?
S: Pa je, malo mi je žaj šta nisan ranije propenjala ali možda i to ima nekih svojih prednosti. S gušton se skoncentriran na penjanje, pa ako nekad i neman vrimena za neke druge stvari, nije mi problem jer san se toga ionako već ranije nauživala. Da san ranije počela volila bi ali nije frka uopće!

M: Šta više cjeniš u penjanju tehniku ili snagu?
S: Tehnika je zakon...tehničari penju sa lakoćon, lipo mi je to za gledat, nema trošenja snage uzalud. Snaga mi nije fascinantna, iako je super kad je netko jak. Najviše cjenim njegov ili njezin osjećaj sa stinon.

M: Po tome bi se moglo zaključit da si tehničarka?
S: Pa neznam, trudim se bit. Svi smjerovi šta popnem su uvik različiti i jednako su mi dragi....moj stil penjanja ili smjera skoro da ne postoji. Jedino šta možda više volin duže smjerove nego kraće.

M: Kakav smjer ne bi nikad penjala?
S: Teško pitanje. Stvarno nemogu reć da nešto nevolin....Nevolin jedino kad je stina mokra i nemogu penjat hehe!

M: Šta ti je najlipše u penjanju i obrnuto?
S: Najlipše mi je kad znaš da si se napenja i da posli toga ćutiš to u cilom tilu, a najgore mi je kad politika uđe u penjanje!

M: E politiku ćemo rađe izbjeć. Reci šta preferiraš, dugotrajne red point pokušaje, on sight, flash?
S: Volin sve šta ide u manje pokušaja, ne volin puno visit po nekom smjeru - to mi postane tlaka. On sight mi se sviđa iako sam rjetko u prilici sajtat.

M: Kakav je bia osjećaj ispenjat Sv. Duju?
S: Ma to je super osjećaj ka i inače kad nešto popneš, nema tu posebnog osjećaja vezanog uz Duju, to je lipi i kvalitetan smjer, a osjećaj je ka i prije....pići se dalje. Sv. Duje je isto ka i naprimjer Carsko vino, lip smjer i skalina za dalje.

M: Jesi li radila neke specijalne pripreme baš za taj smjer?
S: Samo penjanje...volja, volja i uredan sportski život haha!

M: Znači ništa dijeta, specijalni režimi i ostalo?
S: Ne, ne...jeden kad me volja i šta me volja, bez zafrkancije. Stalno letin na sve strane, malo san doma, pa kad dođen onda nemogu birat - jeden, bilo podne ili ponoć!

M: Jesi li penjući Duju osjećala neki presing šta si prva Hrvatica koja se približila toj ocjeni? Ipak je to vrlo značajna stvar, a najteže je probit led!
S: Nisam ja uopće o tome razmišljala, pa mi ni presinga nije bilo.

M: Pa koliko ti ocjene znače u penjanju?
S: Koliko? Znači mi kao potvrda da san se makla sa 5a, šta sam penjala kad sam počela. Eto toliko mi znače!

M: Misliš li da si tim usponom dosegla svoj maksimum?
S: Mislim da nisam, sigurno ako želim više, uložit ću još više i dobit ću više. U tom trenutku kad sam ga popela bia mi je lagan, sve je bila totalna uživancija, nisu mi se ni ruke napumpale...Gušt je kad vidiš kako je popustia, ali nakon uloženog truda. To je lip osjećaj!

M: Ocjenjivanje smjerova je uvik predmet raznih nesporazuma i svađa, baci svoj komentar!
S: Sviđa mi se stil Chrisa Sharme koji ne ocjenjuje smjerove šta popne ali opet koliko je to super toliko i nije u redu. Kad daješ informaciju o nekom smjeru, moraš reći i težinu iako je ona vrlo relativna. Kako se zove oni Španjolac šta ga stalno napadaju radi ocjena?

M: Bernabe Fernandes?
S: E on mi je totalna faca, ne šljivi nikog živog, samo penje, pegla i totalni je cooler. Napadaju ga da laže i da ubuduće snima uspone. Meni je baš drago da ne snima, šta on ima kome dokazivat? Nepojmljivo mi je da netko može lagat kako je nešto ispenja. Pa šta dobiješ? Izađeš na internetu i to je to, za takvu laž, ne dobiješ ništa...nema smisla!

M: Vjerovatno ima i onih koji lažu?
S: Ma te mi face nisu jasne!

M: Bi li nan mogla usporedit hrvatsko žensko penjanje sa svjetskim ženskim penjanjem?
S: Baš žensko?

M: Da.
S: Neusporedivo je! Svugdi je to totalno naprednije i na puno višim granicama. Pratin stalno neke vijesti, gledan šta žene vanka penju....i naši muški okviri su preslabi za svjetske žene. Ne samo šta penju teško nego rade i luda soliranja, strašne su!

M: Šta kažeš na penjačka natjecanja, jesi li veliki ljubitelj?
S: Ispočetka su mi bila interesantna da vidin na kojem san rangu, a sad više idem iz navike i radi raznolikosti penjanja. Koji put san u filmu da mi se fighta, a koji put mi se baš neda ić....ipak natjecanja su interesantna, unose raznolikost, dođe dosta penjača, odmjerava se snaga, sposobnosti.

M: Staro dobro pitanje - bouldering ili difficulty?
S: Draži mi je bouldering. Imaš 6 min., moš se izmrcvarit ka pas i ispustit dušu. U difficultyju imaš samo jedan pokušaj, klizne ti penja, zavrti se hvatiše pri vrhu. Ok, imaš tehnički ali sljedeći pokušaj si ipak umorniji. Ima i to svoje draži, ta koncentriranost maksimalna, film u glavi koji moraš dostić da bi taj jedan pokušaj vrhunski odigra. Više mi se sviđa bouldering, više je divlji...difficulty je slow motion.

M: Kako stojiš sa natjecateljskom tremom i nervozom?
S: Nemam neku tremu. Na prvom natjecanju san bila totalno zbunjena, samo san se bacala i nisam znala šta radin hehe... Inače ne čujen nikoga dok penjen, ali drago mi je kad ekipa može gledati žensko natjecanje, pa posli lipo možemo skupa komentirati. Nekad to nije dopušteno, a to mi je jako bezveze.

M: Na hrvatskim natjecanjima, početnici najčešće penju ženske smjerove? Misliš li da je to omalovažavanje vas žena?
S: Pa ti početnici znaju bit vrlo jaki...ali mislim da bi postavljači čisto trebali malo više pažnje posvetit i ženskim smjerovima.

M: Imaš li neko omiljeno natjecanje?
S: Najdraže mi je bilo boulder natjecanje na Rivi, drago mi je i u Podsusedu jer imaju kvalitetan i dobar boulder. U Grazu je isto super, osjećaš se penjački i prijateljski sa svima skupa...Hrvatska natjecanja znaju često bit bez prave atmosfere i ozračja.

M: Imaš li neke ciljeve šta bi još željela osvojit na natjecanjima?
S: Ma samo guštat, pa šta bude...

M: A da ti zlatna ribica ponudi, bi li više volila ispenjat neki najteži smjer na svitu ili bit svjetska prvakinja. Biraj!
S: Haha.......Ma popet najteži smjer! Stina je priroda, iz toga je sve počelo. Natjecanja su skroz nešto drukčije. Prirodu ipak više cjenim nego natjecanja.

M: A koji bi to smjer bia?
S: Action Directe u Frankenjuri!
(o.pp.a. prvi svjetski smjer težine 9a, W. Gullich, 1991.)

M: Ima do Frankenjure dosta vožnje! Nije baš blizu.
S: E to i je baza...obožavan penjačka putovanja, tila bi posjetit sva najbolja penjališta po svitu. Francuska je u prvon planu, dobro i Slovenija, ona je ipak bliže ali Francusku bi tila cilu obić. I bouldere i penjališta ona stara klasična. Frankenjura mi je isto dosta napeta, e i Španjolska!

M: Pa nisi ti ni luda, nemoj da ja počnen nabrajat!
S: Pa to je najveći gušt. Ideš na neko misto, odakle nisi, pa upoznaš novu stinu, novi stil penjanja, nove ljude i penjače. Naučiš nešto. Gušt je...sve šta je novo i nisam nikad vidila.

M: Ne penješ baš često višedužinske smjerove?
S: Pa ne privlače me baš posebno. Sviđaju mi se ti malo teži šta se mogu proć slobodno, kao naprimjer Brid klina. Malo mi je tlaka šta se nosi puno stvari, opreme miljun. Kad to sve visi oko mene, nije lako...Za sada me to ne pali, možda posli, za koju godinu?

M: E šta se opreme tiče, najbolji je onda bouldering?
S: E to mi se isto jako sviđa ali san snova mi je engleski tradicionalni stil penjanja na gritstoneu...To bi volila iskušat ali neznam bi li smogla toliko hrabrosti, snage i svega. To mi je tako ludilo! Stvarno bi to tribalo provat, jednog dana, makar samo došla i pobigla od straha hehe! 
(o.pp.a. - pogledajte penjački video Hard Grit)

M: E pa to je luda ideja! Šta misliš o mlađim generacijama kojima plastika sve više zamjenjuje prirodnu stinu?
S: Ma za mene to nije pravo penjanje. Nema mi to neke draži, jer to je trening, a pravo penjanje je vanka. Ok je kraći neki period bit unutra, ali posli....di to vodi?

M: Je vanka je lipše, još kad se i ekipa skupi, nema bolje stvari!
S: E to mi je možda i najbitnije, da iman dobru ekipu oko sebe, šta tebe potiče i ti njih. U klubu je stvarno super ekipa za penjat i družit se, to okruženje mi je prekrasno. Svi smo skupa, čujemo se i dogovaramo, to ti daje poticaj da se stvarno dobro penje!

M: Imaš li ti neke posebne ciljeve prema kojima se usmjeravaš?
S: Cilj mi je vako lipo guštat i isto tako uložit sebe, pa provat dostić svoju maksimalnu granicu, sva šta mogu iz sebe izvuć. Zanima me jako dokle ta granica ide. I želin penjat naokolo, različite vrste stine. Jednostavno, volin sve šta se tiče penjanja i to ću radit i dalje...dok god Bog da!

M: To Baki legendo! Guštaj i fala na ćakuli!
S: Hvala tebi !