Možda nismo kompetentni za to procjenit ali sigurni smo da je rijetko nać penjača sa takvim pristupom penjanju ka šta ga ima Pireli. Da nije tako, sigurno taj karizmatični slovenski as ne bi ni ostvaria toliko zanimljivih priča i uspjeha u svom životu.
Naši interviewi su danas bogatiji za još jedan razgovor, koji će kroz godine, sigurno mnoge inspirirati.

Onda asu, kako provodiš ove zimske dane?
Smrznuto, a zato je potrebno popit dosta tekućine protiv smrzavanja.

Nedavno si bia na tour-u po Švici, čujemo da je bilo odlično?
Pa bilo je super. Prvo smo tamo bili samo David (op.a. Stepanjan) i ja, a onda je došlo još četvoro Slovenaca, pa je bilo zanimljivo i na području nepenjanja.

Vratimo se u stare dane. Kako si uopće počea penjat, di s kim i kako?
Pa došao sam u AO Ljubljana- Matica kao da ću bit alpinist, međutim nakon prvog penjanja su me prebacili u sportsko-penjačku školu jer sam u tenisicama ispenjao 6a+, a instruktor u alpinističkoj školi je jedva penjao 5c.

He, he.....prije početka penjanja si dugo trenirao gimnastiku. Koja ti je bila sprava br.1 i koliko ti je sve to skupa pomoglo u penjanju?
Da,  najbolje su me išle ruče i karike. Pa pomoglo mi je u nekim segmentima, a u drugima možda i nije. Dalo mi je super bazičnu pripremu tijela na napore i dalo mi je velik spektar koordinacije, snalaženja u prostoru ali zbog iznimne snage mi je otežalo usvajanje tehnike penjanja i puno sam vremena na to trošio.

Šta je za tebe tako posebno u penjanju šta nisi našao u gimnastici?
Prvo su to ljudi ali i dojam sporta na malo drugačiji način. Više si otvoren za svakoga i brojke ti ne trebaju značiti puno za osobni progres. Pa naravno tu imaš i prirodu s kojom si povezan na poseban način.

Tko te poticao u tim prvim danima, je li netko ostavia poseban utjecaj na tebe? Kakva je uopće bila ekipa, uvjeti za trening?
Isprobat sam išao sam ali vrlo brzo sam našao pravu ekipu koja mi je dala puno na početku i bilo je tu dosta ljudi tako da ne bi htio spomenut samo jednog. Uvjeti su bili prilagođeni vremenu u kojem smo živili,  trenirali smo po svim mogučim daskama od 2x2 metra kvadratna ali naše su želje uvik bile veće od tih teškoća, pa s tim nije bilo frke.

Znamo da si dugo godina penjao uglavnom na konop, šta te nakon svega toga dovelo do boulderinga, koji je bia prelomni trenutak?
Prvi je bio kad sam počeo ići u Maltatal ali sigurno najveći je bio posjet Fontainbleau, tamo me je stvarno dotuklo!

Možeš li nam sa svog gledišta reći ono najbolje i najlošije šta nalaziš u boulderingu i prije u penjanju na konop? Prednosti i mane?
Pa kod penjanja na konop su sigurno najveći deficit ukopčavanja, kao npr. ako je smjer toliko teška da je ukapčanje najteži detalj. Ponekad ima i previše pokreta da stigneš do nekog stvarno lijepog detalja u kojem si samo ti i stijena. Dobra stvar je penjanje lakših stvari gdje ukapčanje ne smeta i možeš stvarno uživati u lakom gibanju.

U boulderingu je na prvome mjestu društvo. Čini mi se da su ljudi manje stresno raspoloženi i više otvoreni, bliže su ti kad penješ. Kod samog penjanja pokreti su dosta puta totalno različiti od klasičnog penjanja, pa zato i zanimljiviji, a i cijela ta filozofija penjanja počinje od jednog pokreta. Nema boljeg  nego kad zbog samo jednog pokreta moraš naučit puno stvari i sve to izvest u jednoj sekundi. Mislim da je to pravi maksimum penjanja! Slaba je stvar kad ljudi nemogu popet  pa zbog toga naprave bolje hvatište ali to je zapravo apsurd u oba penjanja.

Sigurno ti je drago kad se sitiš uspona u legendarnom Starom kolu, kako je tekla priča?
Pa u taj smjer sam na početku išao totalno bez ambicija. Više sam išao osiguravat Perka dok ga je studirao. Onda sam malo provao i pokreti su bili dobri, toliko dobri da mi je smjer prirasla srcu. Bio sam sve bliže i bliže, a onda sam otišao u Fontainbleau. Tamo sam doživio odlično iskustvo jer u smjerovima skoro da nema i hvatišta i nožišta, takva je stijena, a opet možeš penjat.  Kad sam se vratio, Kolo mi je izgledalo lagano. Nakon tri pokušaja kad sam zbog psihe pao na zadnjem gibu, uspio sam ga ispenjati u najgorim mogućim uvjetima na + 25 stupnjeva C. Tada sam iznenadio sve koji me nisu poznavali jer mi je najteži smjer do tada bio 8b.

Iako sada penješ samo bouldere, da li ti ponekad dođe želja penjat na konop neki dobar teški smjer?
Postoji jedan dobar projekt u Vipavskoj beli ali opet je skoro nemoguće ukopčat treći komplet. Kod nas nema više nekih tako dobrih linija, a kad idem u inozemstvo za sad radije idem penjat bouldere.

Bouldering se često svrstava u kategoriju, čiste penjačke fizikale, tj. kako stara poslovica kaže - tko jači, taj tlači! Ima tu puno više od toga, zar ne?
Pa to možda mogu govorit samo neki alpinisti koji ni na konop nisu uložili puno truda. Istina je da su fizikala, sve ciklizacije i treninzi već poznati u svim sportovima i baš zato,. gdje se drugo može napredovat ako ne u tehnici penjanja, a najviše u samoj psihičkoj pripremi. Ja sada najviše radim na kontroli čuvstava tj. emocija...jer za neki pokret  ti je potrebno jedno čuvstvo, za drugi drugo, a najteže je mjenjat ova čuvstva i aktivaciju npr. u četiri pokreta koja moraš stvarno brzo izvest. Pa to ti je sva ljepota boulderinga!

Kako bi opisao sebe kao penjača?
Ma teško bi sam sebe opisao. Najvažnije mi se čini to da sam upoznao svoju osobnost, tko sam i tko nisam, pa da iz toga mogu lakše ić naprijed....jer onda u nekim situcijama nemaš više nekih bezveznih ideja u glavi..

Penjanje je u usporedbi sa najpopularnijim svjetskim sportovima slabo istraženo, sigurno onda ima i puno mista za napredak?
Ne bi se baš složio da je slabo istraženo ali problem je što nam uvjeti koje imamo u tom sportu određuju sporiji napredak.  Mislim da se metode treninga neće više puno mjenjati koliko će uvjeti, daj bože, biti bolji.

Koristiš li neke gimnastičke metode i koliko ti uopće vremenski traje trening?
Pa bouldering i je neka vrsta gimnastike! Kod treninga zagovaram više stvar motivacije ili pravilne napaljenosti. Ako ti je tigar u očima može trening bit dobar i po pet sati, a ako nema tigara nemože niti jedan sat, pa ti je bolje radit nešto drugo nego penjat. Mogu biti sretan jer mi ovaj tigar ne iskače puno iz očiju - tu je.

Koji je prema tebi idealan omjer talenta i rada za postat kvalitetan penjač, ako se to uopće može odrediti?
Pa mislim da je talent puno važan kao kod svih stvari, samo na kraju je opet najbolji onaj koji više ili kvalitetnije trenira.

Šta te vuče u izolacijsku zonu već godinama?
Pa baš i neznam šta me više vuče u zonu, vjerovatno ništa ali takmičenja me održavaju na nekoj visokoj razini. To je jedna stvar, a druga je izazov da samog sebe mogu pripremit  za dani trenutak na danome mjestu. To je dobro i za penjanje u prirodi kada imaš neki projekt.

Misliš li da je natjecateljski bouldering u Sloveniji malo zapostavljen u usporedbi sa težinskim penjanjem?
Možda bi neki to i htjeli ali mi se čini da je obratno jer je broj penjača i boulder takmičenja puno veći. Možda je malo medijski zapostavljen jer nitko npr. ne organizira svjetski kup u boulderingu kod nas.

Ponekad se priča da bi penjači koji penju samo u prirodi (Nicole, Graham, Sharma, Zengeler, Loskot, Lamprecht..) u slučaju da dođu na neko natjecanje bili bolji od svih, šta kažeš?
Pa svi su oni već provali ali nitko osim Sharme nije ništa postigao. Problem je u tome što svi ovi puno vremena studiraju sve svoje bouldere, a na takmičenju je brzo kuženje sve.

Na natjecanju se ipak traži puno više od obične fizičke spremnosti, treba bit jak i mentalno?
Pa skoro sam siguran ako bi ovi najbolji takmičari toliko energije usmjerili samo u prirodno penjanje bili bi isti ako ne i još bolji od ovih spomenutih. Bilo je nekoliko primjera, npr. Core koji je u jednom danu ispenjao Dreamtime, a u pola sata Slashface.

Kako objašnjavaš velike oscilacije u rezultatima na natjecanjima svjetskog kupa, nije nimalo jednostavno godinama imat vrhunske rezultate, takvi su rijetki?
Mislim da je to sve stvar motivacije i sigurno pomalo sreće.

2002. si u Fieri uspia uć u svoje prvo finale boulder svjetskog kupa, a u ukupnom poretku si sezonu završia na 11 mistu. Kakav je bia osjećaj?
Najbolje od svega je biti dio show-a u finalu kad se nakupi puno ljudi i podrška je nevjerovatna.

Čujemo da među ekipom iz svjetskog kupa vlada odličan štimung i raspoloženje, posebno posli natjecanja?
Da, kako sam već rekao bouldering je takav da nemaš šanse ako si previše napet i zategnut. To ti mora biti igra kao kad si bio mali pa si se igrao kraj vrtića na onim poligonima. Društvo je stvarno super jer se već znamo nekoliko godina i svaki od nas je neka posebna karikatura, a onda si možeš samo zamisliti kako to sve izgleda.

Kojeg bi od svih tih aseva izdvojia recimo kao najboljeg tehničara?
Pa možda bi to mogao biti Dani Dulac koji stvaro ima tehniku i fokus ali ima ih još puno koji isto stvarno brzo kuže kombinacije.

Šta kažeš na starog Salavata, u Munchenu je bia u totalnom elementu?
A on je poglavlje za sebe. Stvarno je dobar u pločama, snažan ko neznam tko ali mi se čini da katkad ima problema sa kuženjem detalja. Svaka mu čast, sa 37 godina prvi put postati svjetski prvak, mislim da je to kad je pobjedio, bio za sve nas takmičare vrlo dirljiv trenutak. Nitko drugi nije toliko zaslužio ovu pobjedu kao on.

Kako su ti se svidili Godoffijevi problemi, jesu bili po tvom ukusu ili možda imaš nekog drugog omiljenog postavljača?
Dobri su mi njegovi problemi u Fontu ali ne pašu mi najviše na takmičenjima. Više mi pašu od Marzio Nardia i Laurent Laporta.

Ove godine je za hrvatske standarde natjecateljska sezona bila vrlo uspješna. Sudjelovao si na dva natjecanja, kako ti je sve skupa izgledalo?
Dosta se poboljšala kvaliteta, ne samo u organizaciji nego više u penjačkom smislu. Ima sada puno ljudi koji mogu ući među tri i zato je i konkurencija bolja. To je vrlo pozitivno jer samo tako raste kvaliteta. Pa i žene polako imaju sve više konkurencije.

Kako ti je bilo na dalmatinskim boulderima (Lovrinac, Sućurac), ima li potencijala? Oba penjališta mi se sviđaju na neki svoj način. Lovrinac zbog same lokacije »dead man watching you« he, he...ali i zbog nekih lijepih linija...sloperica, dont follow. Nažalost ipak tu nema više posebno potencijala. Sućurac isto nije daleko od groblja, što vam je?..Hehe ali izgleda fantastično, sa onim niskim grmljem, malo me podsjeća na Bishop. Super je što su boulderi veoma monolitni jer je to za vapnenac vrlo rijetko.Tamo sigurno ima još potencijala ali ga treba gledati kroz prave oči, a i općenito, u cijeloj okolici Splita ima puno potencijala, samo se treba odlučiti i krenuti.

Tadašnji projekt Ptičja gripa ti se svidia odmah na prvi pogled, činilo se da te je vrlo inspirirao taj dan?
Sigurno znaš kakvi smo bili toga dana (op.a. duga noć) ali kad sam ugledao ovo »jaje« nešto se promjenilo u meni. Linija je u toj težini sigurno jedna od boljih koje sam do sada ispenjao. Samo bi spomenuo da je jedini logički start sideći i da nema drugog.

Dogovoreno asu! Taj boulder si popea za samo uru-dvi. Koliko ti je trebalo za ispenjat Begining of the end i kako je tekla priča o tom boulderu?
Beginnig of the end je druga priča. To mi je bilo na limitu. Penjao sam ga oko godinu i pol, posebno dva pokreta koja su toliko teška da sam ih studirao sigurno punu godinu. A onda su me zajebavali i loši uvjeti, mokro, vruće...Teško je sve to skupa uskladit točno u jedan dan i još kada ti je i forma super.

Kako Slovenija stoji sa boulderima u prirodi, ima li koja nova lokacija?
Ima nekoliko područja koja su kvalitetna, a dosta i onih nekvalitetnih. Sigurno ima i skrivenih novih lokacija ali njih tek treba pronaći.

Na svojim putovanjima si penja mnoge najpoznatije bouldere na svitu. Koji su ti najdraži šta si popea,  a koji šta bi ih tek želia popet?
Oni koje sam popeo su možda:
Loaded with power 8A+(hueco)
L'insotunable legerte de l' etre 8B(fontainebleau)
L abe resina 7C(fontainbleau)
Power of goodbye 8B/B+ (maltatal)
Karma corner 7B+(zalog)

a od onih koje još nisan.....
Bugelaisen 8BC? (maltatal)
Jocker 8A+(peak district)
Karma 8A+(fontainbleau)
Slashface 8B+(hueco)
La proue 8B(cresiano)
Hale-bop 8A(fontainebleau).

Među svojim penjačkim putovanjima, koje ti je najdraže?
Sigurno svaki put kada smo išli u Fontainbleau i možda jedan mjesec u Engleskoj jer mi je to bilo prvo duže penjanje vani..

Uvik se puno polemika vodi oko ocjenjivanja. Nedavno je Malcolm Smith reka da mu nije jasno zašto bi netko boulderu dao ocjenu težu od Fb8b+, a slično tomu je reka i Graham. Sharma ne govori ništa nego ne ocjenjuje. Ocjena je najmanje važna ali ipak ima neku svoju važnost?
E, to je pitanje za cijelu noć izać u grad na pivo i pričati o tome. Ja mislim da ocjene moraju postajat ali ne na način prepucavanja, nego na način da ti okvirno kažu u što su upuštaš. I dobro bi bilo imat malo više respekta prema prvim ocjenjivačima jer svi znamo da to nije uvijek lagan zadatak.

Neke penjače motivira šta teža ocjena, druge boravak u prirodi, treće...Koja je tvoja osnovna inspiracija i pogonsko gorivo?
Već mi je dovoljno da idem na dobro penjalište sa dobrim društvom, a onda sve dođe samo po sebi.

Je li teško iz godine u godinu uvik nać motivaciju za nova natjecanja, projekte, trening?
Iskreno, sada mi je teško naći motivaciju za takmičenja jer se takmičim od kad sam bio 7 godina star. Za projekte i trening nema frke jer je to stvar koju ozbiljno volim i za sada nemogu zamisliti života bez toga.

Slovenija je puno bolja od Hrvatske ali ima dosta razvijenijih zemalja i od vas. Misliš li da bi u nekoj drugoj zemlji, imao puno bolje uvjete, sponzore itd.?
Pa sigurno je negdje bolje. Ako bi ovako penjao u Americi bio bi bez brige ali ipak to nas jača jer motiv je još veći i ciljevi su viši nego kod njih. Dobar primjer nam mogu biti Rusi koji su prije spavali po nekim rupama i samo trenirali dok nisu postali to šta sada jesu.

U zadnje vrime sve više prenosiš znanje na mlađe penjače, misliš li se time više baviti u budućnosti? Ima Slovenija dosta talenata?
Mislim da ima puno talenata ali problem je kad od juniora dođeš u seniore. Tu mislim da se još ne radi dobro. Problem je  u svjesti mladih penjača jer misle da ne mogu biti isto toliko dobri kao neke zvijezde koje gledaju na posterima. Mislim sa time baviti i dati mladima što znam iz svojih iskustava. To me čini sretnim.

Osim šta posjećuješ našu stranicu, šta još radiš, kad ne penješ?
Više ili manje se sve vrti oko sporta, pa i ako se to odnosi na pričanje o sportu u nekom baru...

Koji su ti planovi, kruže glasine da sljedeće godine putuješ u Južnu Afriku?
Prije Afrike će sigurno biti Engleska ili Fontainebleau ali najbolje oboje. Onda imam u srcu neki boulder u Matatalu kojeg bih vrlo rado ispenjao jednom u životu. Planova imam toliko da mi ih je teško sve i zapamtit.

Ako nađemo neki dobar boulder, moga bi svratit i do Dalmacije?
Ne treba ni da je dobar, itekako ću svratiti.

E, može! Puno hvala asu! Sritan Božić i Nova godina!Jednako i vama! Pozdrav svim penjačima koji su ušli u taj naš mali svijet gdje ima sreće i suza kao i kod svake velike ljubavi. Bog! escortzone