Report iz Ospa ...

Kako su Sandra i Lija doživili jedan od svojih prvih izleta u najpoznatije slovensko penjalište Osp...

LIPO JE BIT PROFI BAREM NA 7 DANA

Odluka je brzo pala, stvari su se još brže spremile, krenuli smo na put pjevušeći himnu svih ovakvih i sličnih izleta - road trippin.
Markezina nam još nije iz videokruga izašla, a već smo u Kaštelima bacili kvalitetan odmor od uru ipo zbog radova na cesti. Da se po prvom pokretu cili smjer poznaje dokazao je ostatak puta proživljen uz zvukove cisterna, mišalica, bagera i naglih kočenja. Trudili smo se da glazba iz našeg cd playera bude glasnija, osim u nekim momentima kad bi je namjerno stišali da lakše uputimo sočnu beštimu priko prozora. Ulazak u Europu nismo posebno euforično proživjeli za razliku od dolaska u Osp, kada je zamalo i suza potekla. Prolazno vrijeme - 9.5h.

Kamp je zakon - vrućina je relativna
Oči su se zbunjeno probudile i pokušavale skužit di se nalaze. Mjesto radnje - šator u kampu obitelji Vovk. Tamo šušur počinje od ranog jutra i život je pravi rockerski - tj. najlipši na svitu. Livada ugodno popunjena, a gužve nema jer sa prvim toplijim danima, otiđe i glavna penjačka sezona. Nakon par dana smo skužili da ljudi u različitim krajevima svita imaju različite pojmove o vrućini i toplini. Sretni smo radi toga jer da je nama vruće sve šta je i njima - ko bi se u Dalmaciji uopće i penja?

Čista ljubav ili 100% pure climbing
Podlaktice se još nisu odpumpale od Markezine, a već su bile na blagoj uzbrdici prema Mišjoj peći. U rukama vodič i boca vode, na licu osmjeh - u očima ludilo, a u glavi upitnik. Kad je gomila smjerova isprid tebe, onda te vrlo lako preplavi osjećaj zbunjoze i izgubljenosti. Već par minuta poslije, prvi od nas je napustia majku zemlju u pravcu sidrišta i krenula je prava stvar , kako jedan lipi smjer u Omišu kaže - čista ljubav ili 100% pure climbing. Totalna izlizanost hvatišta i nožišta je u nama stvarala čudne osjećaje zadovoljstva, sriće, izluđenosti, muke....., a sve skupa je stvaralo tako dobar mix da se i dan danas naježiš kad se sitiš. Cila ta izlizanost tamošnjih stina je i glavni razlika između njihovih i naših penjališta. Nije ni čudo da kad tamošnje face dođu u našu zemlju hrapavila, viču kako je sve no problem. U svakom slučaju nismo se puno zamarali nego smo se potpuno prepustili guštima pravog penjanja, tamo iza sedam gora i planina......

Na promidžbenom zadatku
Na penjanje u susjedni Osp smo naredni dan ponjeli i promidžbeni materijal. Ako ste pomislili na nove teće od Zeptera - grdno se varate. Bili su to letci o  Markezinoj na engleskom jeziku, sa skicama i svim ostalim, koje nam je klubski stožer dao kako bi svijetom proširili vijest o tom čudu prirode. Do kraja našeg izleta cili materijal je uspješno podiljen i to na rekli bismo, vrlo strateški važne adrese - tj. kod probranih penjačkih imena. 
U Ospu smo naišli na gomilu prekrasnih smjerova, s tim da je nagib cilog penjališta manje prevjesan nego u Mišjoj i cilo penjanje je nekako manje napeto. Ipak već naredno jutro, srce je bilo jače - pravac Miiiišjaaaa!

Proljetne kiše i japanski samuraji
Kad je dva puta zagrmilo pao nam je mrak na oči - neće valjda. Da, počela je kiša ali na naše oduševljenje nismo se morali nigdje sklanjati jer u centralnom amfiteatru Mišje peći, zbog prevjesa iznad vaše glave, kiša je totalni autsajder. Smjerovi su uglavnom zaspitani sa prilično čvrstim razmacima. U prvom trenutku, tu i tamo je znalo bit malo neugodno ali nakon par dana, to je bia jedan od najvećih gušteva. Posebno u livon dilu penjališta, kad bi izletili i u padu prošli pokraj krošnji stabala. 
Tog kišnoga dana smo vidili i neka dva Japanca koji su nam ubrzo postali najveće legende kampa. Jedan je ima metar ipo visine, pa smo ga nazvali Grm, a drugi je bia za po glave viši, pa je dobia nadimak Kukoč. Bez obzira koliko rano bi se ujutro digli, njih već nije bilo u kampu, a čim bi sunce zašlo - asevi su već hrkali. Sve su radili u tihom japanskom stilu, a mi smo se ludo trudili da ih čujemo barem kako međusobno pričaju i nismo uspili. Jednu večer nam je gazda Drago reka da su tu već misec i par dana, i kako kaže Japanci su mu daleko najuredniji gosti. Moš mu cilu kuću ostavit, nemoraš se za ništa brinit - sve ćeš nać na svome mistu.....Za razliku od Japanaca, kiši nemoš ni šator ostavit, pa smo se te noći evakuirali na spavanje ispod bouldera, u kućici za kužinavanje.

Dan odmora
Nakon par dana napornog cjelodnevnog penjanja, počeli smo osjećat posljedice, bez obzira na ludost u glavi kao glavno pokretačko gorivo. Kao pravi taktičari odlučili smo se na dan odmora i uputili prema Ljubljani na zafrkanciju. Gušt je bia doć malo u civilizaciju i zujat na sve strane bez ikakvog posebnog cilja, osin negdi pojist pravi komad mesa + pola litre točenog za elastičnost tetiva. Neznamo ni sami kako ali nekako smo pronašli ludilo podrumski restoran (pivnicu?) pod imenom Emonska klet, di nas je as Primož Žitnik jednom odvea prije 2-3 godine. Jednostavno nam je nemoguće, ovako vam objasnit di se to točno nalazi ali spiza, cjene i sve ostalo su za plus pet. Napunjeni energijom uputili smo se nazad prema Ospu i našem komadu livade.

Kakav dan!
Tog jutra se odma vidilo da će novi dan bit lud i nezaboravan. Kamp se ispraznia.....a Grm i Kukoč su vjerovatno ohrabreni tom smirenom atmosferom počeli šetuckati po kampu, hranit lokalnu mačku, pa čak i naglas čavrljat. Još kad je Kuki, na srid kampa, bacia na balun sa jednin malin Njemcom, atmosfera je postala razuzdana i nevjerovatna. 
U Mišjoj peći taj dan nije bilo nikoga osim nas. Nismo mogli virovat da se i to može dogodit ali živa je istina. Velika penjališta imaju puno problema sa gužvama i mnogim drugim grubim stvarima, kao npr. provalivanjem u penjačka auta doli na parkiralištu ispod Mišje. Svaka dobra stvar, sa sobom nosi i neku lošu.
Danas je sve bilo tiho ko da smo na Markezinoj ili u Trogiru. Penjali smo bolje nego svih ovih proteklih dana, inspirirani cilom atmosferom i ohrabreni nakon dana odmora, kojega su japanska braća baš danas odrađivala.

U kasno popodne su nam se u Mišjoj pridružili još dvoje penjača i to legenda Marietta Uhden s momkom Peterom Neumannom, bivšim trenerom njemačke reprezentacije. Pala je komunikacija, bacili smo ugodnu priču i šalu o svemu i svačemu, koju smo navečer nastavili u kampu do kasno u noć. Manistru smo kuvali iza ponoći....ali nakon ovakvog dana koga to briga.

Na tramvajcu je dobro, ali u detalju je ekipa!
Kad smo oko dvi-tri ure došli u livi dio penjališta, neki Nijemac je vrlo stajliš penja po tamošnjem jakom prevjesu. Sili smo ga gledat. Nakon pada, partner ga je spustia do poda, a ovi je uzea štaku i odšepao do stolice na rasklapanje. Nas dvoje smo se pogledali u nevjerici i uzviknuli - kakav as! Posli nam je reka da mu je slomljena peta i kako je slučajno otkria da mu penjačica imobilizira cilo stopalo, tako da penjat može ali hodat nemože. Bože, ako nam je suđena neka ozljeda u životu, neka to bude ta! U sektoru se stvorila prava ekipna atmosfera. Svi smo lagano provavali svoje smjerove, međusobno čavrljali i tražili neke drukčije varijante, a sa dolaskom Mariette i Petera, svaki uspon je bia popraćen žestokim navijanjem. U tako prijateljskoj atmosferi, smjerovi se penju ko od šale, a izgledalo je kao da te ljude znamo već godinama i stoljećima. Potpuno oduševljeni snažnim ekipnim duhom, preimenovali smo poznati splitski grafit - u raju je dobro ali u paklu je ekipa, u novu penjačku verziju - na travajcu je dobro ali u detalju je ekipa!

Kraj...
Srušili smo šator, napunili auto i otišli još dvi-tri ure penjat prije odlaska. Sve ima početak i kraj, pa iako je sada kraj, dobro je što to znači da je ubrzo i početak neke nove akcije. Užgali smo cd player i prepustili se cesti neka nas odvede nizbrdo do rodnog grada. Lipo je biti profi, barem na sedam dana!