»... za nas stijena, ma kako bila kratka ili velika, bila je čista ljubav. Naš život tada, bilo je penjanje. Dan je imao smisao, ako je većinom proveden na što manjim hvatištima Šantinih Stina, okupanih u suncu sa Čiovom, Šoltom i Bračem iza leđa u zrcalu plavoga mora...» I.Piljić
SPK Marulianus osnovan je 19. ožujka 1992. godine.
Gledajući kronološki, bio je to i logičan slijed razvoja ovog sporta, koji se u svijetu počeo razvijati krajem 70- tih vrlo progresivno. Time je taj novi i etični način penjanja utjecao na sve ostale grane penjanja uopće i počeo dizati granice koje su se do tada smatrale limitom čovjekovih mogućnosti...
Jedna osoba u Hrvatskoj je vrlo rano, već 1981. godine nakon završetka Alpinističke škole imala jasnu viziju jednog drugačijeg penjanja od onoga u tadašnjem hrvatskom alpinizmu.
Prvi koji se usudio reći, napisati i braniti stav da je sam uspon važniji od penjanja na vrh bio je Ivica Piljić zvani Pilja. Vrh zapravo nije ni važan, već je važna stijena i uspon, bez obzira koliko je uspon dug. Iznad svega je užitak, ili po splitski - gušt. Gušt koji traje dok ima stijene za penjanje. Što manja hvatišta i nožišta to bolje - veći je gušt boravka u stijeni! I da je upravo naš hrvatski vapnenac idealan za takav, slobodan način penjanja.
Aktivnosti se u tom periodu 1982. -1989. razvijaju do maximuma, što je rezultiralo popularnošću i razvojem penjačkog sporta.
Progresivnim otvaranjem novih, prvenstvenih sportsko-penjačkih uspona, uspona u slobodnom stilu, škola za sportsko penjanje, brojnih stručnih seminara (sudački, instruktorski), te prvih penjačkih instruktora, polako se i jasno počela stvarati nova penjačka grana - sportsko penjanje.
Osim svega toga , aktivnost se širi i na cijeli sustav natjecanja; Marijan 86, Marjan 87, Bohinjske Bele 88, Art Rocka 89, Lokve 89, Bol 89 te niza ostalih natjecanja preko, Idrije ,Vipave, Ajdovščine....
Vidljivo je bilo da su sve aktivnosti prerasle organizacije, ustrojstvo, način rada i razmišljanja u planinarskim društvima tj. alpinističkim odsjecima, pod čijim ustrojstvom je do tada egzistiralo sportsko penjanje.
U alpinističkim odsjecima definitivno nije bilo razumjevanja za sportsko penjanje i stalno je dolazilo do konflikata u pogledima na samu aktivnost i definitivno suprotnim stavovima i vizijama o razvoju samog sporta.
Penjačko prijateljstvo i suradnja s početka osamdesetih između mene i Ivice Piljića, kasnije se ogledala i kroz sam razvoj sportskog penjanja. Ja sam tada živio u Zagrebu i bio dugogodišnij član AO PD Željezničar, Ivica AO PD Mosor s vječno otvorenim pitanjem o statusu sportskih penjača. I Piljiću i meni postajalo je sve jasnije da nam je potrebna vlastita organizacija, poglavito kada smo nakon više od šest mjeseci rada 1989. godine izgradili i organizirali tada prvo natjecanje na umjetnoj stijeni u "Domu sportova" u Zagrebu.
To je bila prekretnica koja je sve izmjenila. Bilo je to prvo takvo natjecanje u Hrvatskoj, a umjetna stijena tada nije bila česta pojava ni u okolnim zemljama. Tijekom kompleksne organizacije natjecanja i izgradnje umjetne stijene, postajalo je očito koliko se ovaj mladi sport svojim pristupom, etikom, energijom i problemima razlikuje od alpinizma, penjanja ili bilo čega drugog što je do tada egzistiralo u Hrvatskom Planinarskom Savezu, a bilo povezano s penjanjem.
Ideja o osnivanju klubova bila je logična i osmišljala je sa naše strane osnivanje penjačkih klubova diljem lijepe naše i okupljanjem svih penjača. To je bio jedini način za dobivanje sportskog statusa, te se uklopila u HPS i dalje u strukturu HOO-a.
Ideja o samostalnom klubu bila je nekako stalno prisutna u nama. Čak i dok smo penjali stijenama tema nije prestajala. Svi su to znali, pa kad bi mene, Pilju i Ivicu Matkovića vidjeli skupa na penjanju, ostali bi samo odmahnuli rukom uz komentar:» Eno Pilja, Kamenjarin i Matković opet nešto planiraju...»
Godine 1990. dolazim u Split, pa s Piljom aktivnije surađujem. Napokon smo bili svi na okupu.
1991. godine vizija je polako počela poprimati oblik. Definitivno smo odlučili osnovati svoj klub. Klub koji će se baviti, sportskim, slobodnim i big wall penjanjem!
Naša ideja je tada vrlo brzo bila potpomognuta i ostalim penjačima, entuzijastima i budućim osnivačima kluba poput; Fabijana Bonomija, Zdravka Vrlića zvanog Zmaj, Bratičević Pavla zvanog Čikago, Damira Rakocije, Ivane Franceschi, Ane Grabovac, Zlatka Kunosića boljeg znanog kao Štrojf, Tatjane Lovasić, Vjeke Prvana, Borislava Brkića , Silve Rako, Ivice Franceschija zvanog Frenki...
Doba pred samo osnivanje Pilju je posebno dojmilo:"Energija je bila ogromna, ljubav za penjanje i naše stine nikada veća, a naše prijateljstvo čvrsto i bezrezervno. Bilo nam je uvijek dobro skupa, radili smo zajedno visinske poslove, a ostale dane provodili u Šantinim Stinama na Marjanu. Uz za sve nas najljepše na svijetu marjanske zalaze sunca naša mala klapa sanjala bi svoj klub. I dok su ruke još bolile od uspona, a koža dlanova bila sve hrapavija od oštrog marjanskog vapnenca, u trenucima odmora, tu ispod naše stine znali smo da je došao trenutak da se naši snovi, naše prijateljstvo i ljubav za penjanje i stijene usade u temelj NAŠEG kluba. Prvog sportsko penjačkog kluba u Hrvatskoj."
Razletili smo se dovršavati uvijek zahtijevnu papirologiju. Uz ostale stvari, moj dio je bio statut kluba. Svatko je imao neki zadatak, Piljić je kontinuirano vodio Komisiju za sportsko penjanje HPS-a i svjetsku sportsko penjačku komisiju pa je organizacijski bio nezamjenjiv. Matković se usredotočio oko tehničkih detalja, Zdravko, Fabijan, Ana, Ivana, Damir, Frenki i Zmaj imali su opet druge zadaće.
Jedne večeri u mom stanu vodila se rasprava oko imena kluba. Bila je to glasna i vesela diskusija. Padale su razne dobre ideje, no trebalo se vezati za ono odakle je sve i krenulo, što nas je okupilo, a to je Marjan i njegove stijene.
Vezanost za Marjan bila je i sada jest duboka. Tu smo svi trenirali. Neki za nešto veće, jer smo volili big wall ili velike stijene u Paklenici, Alpama, Dolomitima ili dalje, a neki iskljucivo za 20 do 40 metara visoke uspone koji su bivali svakim danom sve teži. I svi smo bili sretni. Različitost doživljaja i shvaćanje svrhe uspona nije nas razdvajala, već naprotiv - čvrsto vezivala.
Bila je ona i sportska i prijateljska. Na njemu su bila organizirana prva natjecanja u sportskom penjanju Marjan 86 i Marjan 87, mnogi susreti, druženja, prijatelji. Marjan nam je bio ono što je drugim sportašima dvorana. Da, bio nam je i dvorana i dom. Od Marjana smo odlazili, ali smo mu se uvijek vraćali.
Nije nam to bio limit, nije niti cilj, život u i na njegovim stijenama bila je naša svakodnevnica, način zivota, protkan podjednako duhom i tijelom.
Kako je najveći dio ukupne penjačke aktivnosti u Splitu vezan za Marjan, još od početka 20 st, bilo je logično nadjenuti ime Marjan. No, u Splitu, to je čest naziv raznih ustanova i sportskih klubova i svi smo znali da kroz još jedno ime «Marjan» neće biti prepoznatljivosti Tako posegnusmo u povijest.
MARULIANUS je bilo prvo ime za Marjan. Nalazimo ga prvi put zabilježena u oporuci Splitskog priora Petra, gdje se među ostalim nalazi i ovo;
Voleo et iubeo ut de ecclesia s. Joaniis teram unam uti dicitur a Maruliano quam emi ab aunculo pro solidis quindecim...
Ovaj odlomak Petrove oporuke danas se smatra najstarijim izvorom i prvim tragom imena Marjan. Starost joj do danas nije utvrđena, ali se u znanstvenim krugovima drži da pripada prvoj polovici 8.st. Po tome je prva zabilježena riječ o Marjanu stara dvanaest stoljeća. Bio je to dovoljan razlog, i ime je bilo tu!
Prva osnivačka skupština kluba održala se, na Dražancu, ali u potkrovlju stana Zdravka Vrlića od milja zvanog "Zmaj". Zdravko je kao osnivač, a i vrsni "kogo" pripravio pravu večeru sa morskim plodovima i obiljem crnog vina.
Ovako to opisuje uvjek zaneseni Pilja:"To je bila večer za sjećanje. Svi gore navedeni osnivači kluba uputili su se na osnivačku skupštinu kod Zmaja. Večer je bila tiha, poslije bure, oštrog čistog zraka. Tipična splitska britka ožujska noć. Ispod čistog tamno modrog neba punog zvijezda, veselog koraka uz šale peli smo se put Dražanca i "Zmajeva" potkrovlja. Atmosfera je bila ne samo puna energije već i čistog bezrezervnog prijateljstva. Povezanosti koja samo može egzistirati u stijeni medju ljudima koji su se iskreno nadopunjavali i pomagali. Koji su PENJALI SKUPA!
Kod Zmaja, nezaboravni Čikago je prosipao bazu za bazom, Ivica Matković je stalno radio zgibove na milimetarskom dovratniku Zmajevih vrata. Zmaj je paričava (pripremao) brudetadu i pečenu ribu (sve samo oboritu), Ana je stalno pucala od smija skupa s Fabom gledajući tu malu ludnicu od veselice. Ivana je zafrkavala Anu , Vjeku i Tatjanu i okušavala se u zgibovima s Matkovićem. Ni Tatjana nije zaostajala u zafrkanciji. Damir se pripetavao s Fabom oko težine nekog smjera uz nezaobilaznu zafrkanciju. Pivalo se, jela se riba (jer je dobra za sportaše) i pilo se crno vino i to obilato, onako "sportski". Nazdravljao se povijesnim usponima, prevjesu Svetog Jere, Marulianusu, Čarlijevom klubu, Zadnjoj ruži Hrvatskoj..., koji su otvorili novi stil penjanja, maštalo se o novim usponima, novim težinama. Najvažnije od svega je da smo te večeri u skromnom podkrovlju Zmajevog stana i opet naravno ispod voljenog nam Marjana, 19. ožujka 1992. Osnovali MARULIANUS - PRVI SPORTSKO PENJAČKI KLUB U HRVATSKOJ !"
Nakon toga česti sastanci na Dražancu, tada u prostorijama Sofke-e, rezultirali su nakon toga i bojama kluba. Narančasta i bijela.
Za sve nas sadržavale su mnogo simbolike za koju smo opet bili vezani. Narančasta boja simbolizira snagu, no ujedno i mirnoću. Bila nam je česti gost na slikovitim sutonima kada bi obojila marjanske stijene. Bijela je uvijek prisutna boja mediterana, simbolizira čistoću, svjetlost i čuva za ljetnih vrelina.
Godine koje slijede donjeti će cijeli niz akcija, penjanja, usavršavanja, treninga, te nadasve prijateljski duh koji je u svakom dijelu bio prisutan. Aktivnost se održava po natjecanjima i usponima u prirodnoj stijeni.
Prišlo se osnivanju kartoteke uspona i evidencije opremljenosti. Pristupamo generalnom uređivanju Marjana, međuosiguranja i sidrišta, sa vrlo malim financijskim sredstvima i sa golemim volonterskim radom.
Kasnije se ideja o obnavljanju osiguranja marjanskih uspona nekoliko puta mijenjala da bi se definitivno počela sustavno provoditi 1999. godine i da bi se ove 2004. godine privela i samom kraju.
Marulianus je imao mnoge odlične natjecatelje: Ivicu Matkovića, Ivanu Franceschi, Irenu Palošek, Ninu Jeličić, Ivicu Franceschi, Anu Grabovac, a zadnjih godina Ivana Lisicu, Domagoja Čikeša, Sandru Bakulić, Šimu Malenicu ...
No kako to u životu biva nije sve uvijek bilo radosno i bezbrižno. Vrijeme osnivanja kluba bilo je vrijeme agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata kojeg sam i sam bio sudionik od prvog do zadnjeg dana, kao i Goran Bonačić -Gogi naš član i uvijek dragi prijatelj. U završnim operacijama u kolovozu 1995. izgubio je život...naš Gogi. Njegova obitelj ostala je bez supruga i oca, a mi bez supenjača i prijatelja... u svemu i rječi i razmišljanja ne mogu nadomjestiti gubitak... bilo je teško. Takovi trenuci ne trpe suvišne riječi...
Prošle nas je godine napustio i Vjeko Prvan... iscrpljen nakon duge i teške bolesti...napustio nas je tiho i samozatajno...
Klub je godinama bio inicijator niza događanja i na neki način bio ispostava HPS-a i UIAA. Ivica Piljić bio je, naime predsjednik CEC UIAA( Svjetske Sportsko penjačke Komisije), pročelnik Komisije za sportsko penjanje HPS-a, a kasnije i predsjednik HPS-a. Piljić je bio ne samo najmlađi predsjednik HPS-a u njegovoj 121 godišnjoj povjesti već i prvi koji je tu dužnost obavljao iz Splita i prvi predsjednik koji je bio član sportsko penjačkog kluba, a ne planinarskog društva kako je to uobičajeno.
Ivica Matković dugogodišnji hrvatski reprezentativac, zasigurno najveći sportsko-penjački i penjački talent u hrvatskom penjanju do danas, neumorno je otvarao nove sve teže sportsko-penjačke uspone, ali i duže uspone te ponavljao duge i najteže "Big Wall" uspone u slobodnom stilu u svijetu.
Ja sam bio trener hrvatske penjačke reprezentacije i poslije pročelnik Komisije za sportsko penjanje HPS-a . Tako je Marulianus uvijek bio središte svih događanja vezanih za život penjača i sportskog penjanja.
Što je Marulianus danas, složit ćete se sa mnom, nepotrebno je pisati, jer to nije povjest. To je sadašnjost.
No jedno je sigurno, Marulianus je i dio budućnosti koja mu pripada. Put mi je jasno vidljiv ali i težak. Održati se nije lako. Tako je uvijek bilo, a naročito danas... Put od uspona, silazaka, posrtanja, padanja, no svakim korakom bliže cilju, uvjek je bio put hrabrih. Uz to kad se doda i naše prijateljstvo taj put je lakše proći... Svi oni koji će postati dio Marulianusa kao kluba, imaju zalog da to očuvaju! Istim onim žarom koji je bio, a i danas je prisutan u meni i mojim " marulićima"...
Split; 2004. Hrvoje Kamenjarin