Doktor & prijatelji!

{jcomments on}
Marulov sin i vođa skupine Doktor & prijatelji - Ivan Mihalj -  jučer je pohodia redakciju di je na stol bacia tekst o doživljajima u Makedoniji i na legendarnoj Balkanskoj ruti! Did Marul poručuje da ovako dobro štivo nije odavno pročita, a da li pretjeruje u procjeni - prosudite sami! Hvala Doktore...

«Ne treba nikamo ići.
Nigdje drugdje tražiti
Što jest
I tu je.»
Tonči Petrasov Marović

Odakle početi? Možda najbolje od početka . . . ili možda ne.Možda je najbolje reć odma kako nam je bilo. Bilo nam je ludilo, guštali smo ka prasci u malo blata.

Na put podežurstvu smo krenuli u slijedećem sastavu :Tamara Zulim (u daljnjem tekstu Marama), Miljenko Polić (Mike), Zoran Županović (VBR), te moja malenkost (Miha).

Bila je to simbioza, odnosno spoj  gastronomsko-penjačkog užitka.Krenuli smo na put s glavom u torbi, sa Zlatnom strijelom odnosno gradskim šarmerom koji je dva dana prije puta uredno proša tehnički i registraciju.  Papučica kumpluga je zujala od prvog kilometra. Mehaničar je reka da može otkazat sutra ili za godinu dana. Mi smo se nadali kako će ovo drugo bit bliže istini. Mike je na www.viamichelin.com naša rutu, balkansku rutu kojom smo tribali za cca 15 sati doć do Prilepa. Na kraju smo oborili rekord, u Prilep smo stigli za 37 sati jer je Zlatnoj strijeli trebao novi set kvačila, semerinzi i druk ležaj! No nije nam teško palo, popravija san auto u Podgorici za siću.

Podgorica!

Imali smo sreću u nesreći, taman nakon šta nam je auto sta u Podgorici, naišla je vučna služba, odvela nas do Citroeonovog servisa koji je taman zatvorija vrata, a nakon šta smo ostavili auto isprid servisa, taksist nas je odveja u prenoćište. Vlasnik prenoćišta mi je ponudija uslugu svog prijatelja automehaničara uz obrazloženje kako je ovlašteni serviser u Podgorici mesar te kako će nas žive oderati. Srećom to nije bila istina, prošli smo ka na piru, što će se pokazati sutradan ujutro.Popodne smo điravali po gradu. U Podgorici rade uglavnom sportski dućani, taksisti i banke. Zaključili smo kako su taksisti većim dijelom bivši nogometaši. Večer u Podgorici bila je za pamćenje. Večerali smo u fantastičnom restoranu kraj gradskog stadiona. Preko dana iz kafića piva Severina, a navečer je muzika uživo. VBR je upozna mladu Crnogorku s kojom je sad prijatelj na Facebooku.Jutro smo iskoristili za hranjenje, a oko podne auto je bija popravljen. Uputili smo se na konačno odredište, preko Albanije, zemlje orlova.

Albanija!

Koji «show» od države. Voze se ili Mercedesi, Porschei ili karampane i stare bicikle. U Albaniji si ili radnik/šljaker ili si mafija, nema sredine. To je zemlja s najviše kiča, trasha. Svak nešto prodaje. Uz cestu dućani s ratkapama, autopraonice koje te zovu s mlazom vode usmjerenim u nebo. Ma Las Vegas je nula prema El basanu!Sve u svemu zemlja je zakon. Priživili smo albanski makadam. Došli smo do zaključka kako je Albanija nova Indija. Na ulazu u državu milijun zastavica. Ceste su pune rupa, nedostaju šahte, nema signalizacije, prosjaci  nasred ceste, stada ovaca na autocesti.Ceste imaju zaustavni trak koji služi za kretanje motora i kočija, te kako bi se autom sklonija kad neko pritiče iz suprotnog smjera.

Netko je nekad rekao kako bi Albancima trebalo oduzeti zemlju i dati je Romima, pošto ovi svoju priliku nisu iskoristili. Mislim da je to ipak malo preekstremno, ali nije da nema nešta u toj izjavi.Show program, Igy bi to zna cijenit.

Prilep.

Prilep je, kako je netko nekad rekao, kao da uzmeš trideset sela i spojiš ih u jedno. Eto to je Prilep. U gradu se osijeća friška arija, miris balege, nema stresa, zanimljivo je kao nema ni Albanaca.U Prilep smo stigli kod Hriste, lokalca koji Boulder područje ima u malom prstu.

Ovim putem zahvaljujem Hristi na logistici!Prvi dan je padala kiša, pa smo otišli do Bitole da provjerimo kako se tamo jede, i nismo se razočarali. Jeli smo u restoranu Korzo, di nas je ručak izaša 1850 denara, naravno kako smo iznos zaokružili  na 1950. Što reći, Bitola je kulturni centar Makedonije.To večer, nakon što smo se vratili u bazu u Prilepu, smo udrili  laganih 5 km jogging, jer je padala kiša pa nismo mogli penjat. Preporučio bih izvrsnu slastičarnicu «Mozart» u Prilepu di smo jeli Sache tortu, krempitu, kolač od oraha. Tu se može naručiti i turska kafa uz koju se dobije i limunada.Navečer se u Prilepu i nema baš di izać. Za napomenuti je kako velika većina djevojaka navečer nosi minicu i štikle, ali samo one koje su slobodne. Ove zauzete su u dugim hlačama, štikla opcionalna.

Od ostalih šest dana u Prilepu,penjali smo pet plus dan odmora. Penjalo se do 7a. Zadnji dan smo očistili šest novih linija, od kojih smo popeli tri, ostatak su projekti. Marama je svoj boulder nazvala Dva mantela ocjene cca 6C, Mike je svoj nazva T- rexana cca 6B+ u čast glavnom gradu Indije, a ja svoj Zlatna strijela cca 6B. VBR nije ostvarija FA.

Na «rest day» smo skoknuli do Skopja autocestom. Zanimljivo je kako se drugi trak autoceste ne vidi, mislili smo kako uopće ne postoji, te kako je autocesta samo do Skopja, a iz Skopja vodi obična cesta. Naknadno smo saznali kako ipak postoji i drugi trak. U Skopju su nas dočekali stari prijatelji na čelu s alfom i omegom Makedonskog kačuvanja Vladimirom Trpovskim kojeg ovim putem još jednom pozdravljam i zahvaljujem na svemu.Nakon razgledavanja glavnog grada Makedonije, slikavanja s kipovima kojih u metropoli ima pozamašan broj skočili smo do Sokača(op.a. vrhunski restoran) di smo sidili od 4 popodne do ponoć, te uz čašicu domaćeg vina i Makedonske specijalitete se družili s našim domaćinima. U jednom trenutku u restoran je uletija glavom i bradom hrvatski ambasador u Makedoniji. Nismo propustili priliku da njemu i njegovoj mnogobrojnoj pratnji zapjevamo «Croatio iz duše te ljubim», zašto smo zaslužili joj jednu butelju Tikveša.

Što reći o gastronomskoj ponudi Makedonije??Probali smo sve. Probali smo Širdan, turli tavu, gravče na tavče, taratur, djevojački užitak, vješalilcu, bijeno sirenje i kačkaval na skara, pinđur, ajvar, šopsku, čobansku, grčku salatu, palančike s eurokremom i bananom u šlag pjeni. Pili smo Dub, Skopsko, Krali Marka, mastiku, uzo. . . Neki od nas su pili i kiselu vodu «Knjaz». . . Sve u svemu ipak mislim kako je Makedonska kuća precijenjena, dok npr. o piceriji «La strada» nitko ne priča. U navednoj piceriji se može naručiti mnogo više od same pizze. Eto tako da znate.

I što reći za kraj . .  usprkos uvodnom citatu, ipak mislim kako treba putovati, tražiti, lutati, bauljati itd. . .  ako ništa, kako bi drugačije znao cijeniti ono što imaš kod kuće.

S poštovanjem IL