{jcomments on}Vukowar mission...

Rezime Marulovog težaka Ivana Lisice nakon par sezona provedenih na Perivoju...

Poglavlje 1. - OTKRIVENJE

Trebale su nam godine da dođemo do saznanja kako Omiške stine nisu samo one u radijusu 10min. (ili manje) hoda od auta. Digli smo glavu i okrenuli je oko sebe - zanemarili smo pitanje pristupa i fokusirali se na stinu - to je bia trenutak kad smo evoluirali na viši level. Po prvi put, vidili smo onaj pravi kanjon, kakav doista jest, a količina i kvaliteta stine nas je prosvitlila.
Bila je 2007. kad sam sa Boćijem odlučia iz prve ruke saznat koliko je dobar jedan od tih dalekih sektora, onaj prije 3.tunela, koji sa ceste obećava ali je dobrim dilom skriven. Prvi dan smo zapeli sa Majom i Sandrom na siparima, pa smo zbog mira u kući odlučili odustat. Ipak, vratili smo se par dana posli i u solo akciji ponovo pokušali. Tog jutra imali smo čast po prvi put ugledat, a uskoro i stajat, ispod najnevjerovatnijeg sektora kojeg smo mogli zamislit. Gubili smo se u ogromnoj količini stine i nismo znali ni šta, ni kako osim da trebamo nekako nabavit bušilicu i spitove.
Evo kako je izgledalo Otkrivenje u kratkom videu kojeg smo spandraljali po povratku doma:

{vimeo}104303190{/vimeo}

Poglavlje 2. - FATURETA

Boći je ubrzo nakon Otkrivenja doživia još jedno u Švicarskoj koje ga je povelo u boulder evoluciju, a ja sam naša čovika koji je bia spreman krenit u bušenje Perivoja - bia je to legendarni Daniel Piccini. Reću samo da smo se naradili ka mazge i čak se i meni, za kojeg kažu da mi se sve da, neda brojit koliko smo puta do gori iznili svu opremu po zahtjevnom pristupnom putu. Jednom nas je praa pljusak doslovno od auta do stine jer smo išli na šemu "Ma, sad će stat, svaki sekund!" ali staa nije. Drugi put smo išli bušit zimi na 5 Celzija, pa smo se doma vrtili sa buganjcima,....Sve u svemu - bila je to mega Fatureta koja nas je fizički ubijala ali bili smo motivirani nastavit dok ne odradimo plan do kraja.
A plan je bia zabušit ogromnu megaliniju koja se sasvim očito protezala preko cilog sektora sa desno na livo i pri tome uredit sve njene brojne kombinacije, ulaze i izlaze. Zbog nevjerovatne sličnosti sa mitskim Chilam Balamom u Španjolskoj, taj veliki projekt i cili sektor smo ispočetka nazivali Omiš Balam sve dok jednom  tijekom čišćenja sektora, di su nam pomogla braća Omšani, Moco nije reka da dio Cetine ispod nas stari ljudi nazivaju Perivoj. To je od onda postalo službeno ime sektora. Koju sezonu nakon toga, taman na dan kad smo dovršavali bušenje je bila obljetnica pada Vukovara, pa smo odlučili dat velikom projektu baš to ime ali sa w, kako se ratnih 90-tih znalo pisat.

Poglavlje 3. - BLAGOVANJE

Pomalo, jedan po jedan padali su projekti po Perivoju. Išlo se postupno od lakših prema težima, ulaz po ulaz, kombinaciju po kombinaciju. Blagovali smo vrhunsko penjanje kao nagradu za otkrivenje i tešku faturetu koju smo prošli.
Ovog lita osjetia sam da je vrime za pokušat popet kompletni Perivoj iz jednog šuca. Uz podršku Sandre, koja u zadnje vrime sigurno ima puno pametnijeg posla nego podržavat mene u mojim fiks idejama ali to ipak sa ljubavlju čini, počea sam se upenjavat u sektoru dok je još sve bilo mokro. Malo po malo nabijala se kondicija, a posebno detaljno se radia završni dio Simultanke (i cilog projekta) za kojeg je bilo jasno da će tražit dosta friškoće i mirnu glavu da bi ga se uspješno izvelo nakon svega.
Napokon, prije par tjedana kompletna linija se uspila osušit, ja sam bia fit, a dodatnu svježinu u sektor su udahnuli posjeti slovenskih majstora Unuka, Jensterlea i Bečana. Na krilima te energije uspija sam ga  nekidan stisnit, sa malo obavezne drame ali ipak u velikom stilu i baš kako sam tia - skuliran i prilično frišak u zadnjoj etapi smjera koje sam se toliko pribojava.
Dalmatinski Chilam Balam- Vukowar (8b+) ima 50m, 26 ukapčanja, 120 pokreta. Za popet taj gušt triba odvojit cca pola ure i potrošit par iljada kalorija... 🙂

Poglavlje 4. - EVOLUCIJA

Priča o ovom sektoru nije završena nego je samo jedno poglavlje u vječnoj evoluciji svega,pa tako i Omiških stina. Into the wild je supertežak i lip projekt koji je osta neispenjan, a iznad, livo i desno od našeg zabušenog kantuna nalaze se stotine i stotine metara netaknute stine. Okruženi smo kilometrima i to nije samo uzrečica nego živa istina. Svi mi kojima je dosadno samo živit i ubirat plodove evolucije naših prethodnika imamo toliko mogućnosti i pravaca kojima možemo krenuti i to je najbolja stvar u životu nas profesionalnih Dalmatinaca. Naravno, ako se othrvamo fjaki koja je jednako vječna ka i evolucija.

...