Prvenstvo svita u Njemačkoj...
Reportaža sa najjačeg natjecanja na svitu di je hrvatska reprezentacija nastupila nakon 10 godina nenastupanja na svjetskim prvenstvima...
TEN YEARS AFTER - SP BOULDERING / MUENCHEN 2005.
UDOBNO I SIGURNO...
Nama iz Splita nije baš običaj putovati udobnim i sigurnim cestama ali ovaj put je bilo tako. Auto-cesta non stop, samo su se minjale države, cijene i broj prometnih traka.
Na odredište smo došli dan ranije. Novi dom nam je postao Motel One u predgrađu, a omiljeno misto boravka Messe-Munchen, tj. 8. prvenstvo svita.
TU SMO...
Oko dvorane je sve bilo vrlo tiho ali zato nas je unutra dočekalo upravo suprotno. Taman smo stigli na finale brzinskog penjanja. Zapljeskali smo najboljima iako iskreno, nismo ih stigli baš dobro pogledat...oči su bižale na sve strane, stina, boulderi, gužva, smjerovi, poznate face, hrvatska zastava među ostalima na zidu dvorane - Njemci su stvarno uložili truda! Razgledavanje je prekinia bouldering tehnical meeting. Sa guštom smo se s ostalim penjačima stisli u malu dvoranu i poslušali prigodnu besidu organizatora. Sutra će bit ludnica!
U BOJ, U BOJ, ZA NAROD SVOJ!
Jutro je započelo uobičajenim gubljenjem po parkiralištima velebnog Messe-a! Skupili smo akreditaciju, startne brojeve, kesicu sa poklonima organizatora (u vrijednosti solidne nagrade na našim natjecanjima!) i uputili se u ogromnu izolacijsku dvoranu. Smistili smo se odmah kod prvog poznatog lica, u vriću za spavanje zamotanog, Urha Čehovina i ostalih kolega iz SLO ekipe.
Uzalud smo opalili bogatu marendu u našem motelu jer tu je hrane i pića bilo još i više, a i okruženje u izolaciji je bilo za pet. Početak natjecanja je kasnia uru vrimena, a stalno kruženje po dvorani i stini za zagrijavanje nas je odlično zagrijalo.
AKCIJA...
Doša je red i na nas. Sidiš na stolici u tranzitnoj zoni, penjačice na nogama i pitaš se - koliko je to sve zapravo teško? Pomoćni sudac kaže 5,4,3,2,1 i kreni asu! Svitlo udre u oči, kamere, razglas, publika, šušur, akcija, štoperica.
Gledaš lagano problem sa strunjače, mjerkaš iz daljine jer se svako diranje daske ili bilo kojeg hvatišta koje nije početno, računa ka pokušaj. Iza stine smo se vratili zadovoljni, svi sa ispenjanim prvim boulderom. Nakon toga je bilo lakše krenut dalje, a čekalo nas je još puno toga - razni nagibi, nepoznata entreprise i panatarei hvatišta i volumeni, rubovi, reljefi, sve vrste nagiba, dinamika, statika, puno padova u svim mogućim pozama. Borba je trajala do zadnje sekunde šestog smjera, kad smo se ka i ostali spustili među publiku...Bilo je savršeno ali je nažalost, jako brzo završilo.
Nismo gubili vrime. Sakri se vamo, provuci se tamo i nas par je već bilo na vrhu konstrukcije bouldera. Kvalifikacije najboljih, koji su nastupali zadnji, smo pratili u svečanoj loži u društvu službenih fotografa i snimatelja. Pogled je bia nevjerovatan i bolji od najboljeg televizijskog prijenosa. Branitelji naslova Core i Levet, nisu uspili niti osigurat finale, a najobičniji pokušaj viška je značia i po 10-15 mista u poretku. Salavat je jedini zadrža dva slopera na vrhu petog smjera i zajedno sa Kazbekovim nam je bia igrač broj jedan za sutrašnje finale. Neka francuskinja je pri padu uganila gležanj, a njezini muški sunarodnjaci su u onim uskim dresovima bili omiljeni ženskom dilu publike (ka pravi Francuzi). Japanci i Korejci su nam bili totalno otkriće, a bilo je tu još svega...na konstrukciji smo bili satima.
Na putu za motel smo uključili mobitele i pročitali poruke podrške od doma - bia je to dan za pamćenje!
SPEKTAKL!
Sutradan smo nakon marende krenuli u obilazak. Svi natjecatelji su tijekom prvenstva imali besplatan metro, pa bi bila šteta ne razgledat grad. S obzirom da je cili dan padala kiša, uz temperaturu od 10°C, jedva smo se dočekali vratit u dvoranu i pogledat le grande finale.
Spektakl je započea predstavljanjem finalista, dvorana se lipo napunila (iako manje nego na finalu težinskog), a mi smo se pokušavali provući na šta bolju poziciju za dobar pogled.
Tih dana smo skužili da je trenutna šema bit super mršav i lagan, pa je upravo tako i izgledala većina penjača, posebno žena. Ukrajinka Olha Shalagina koja je u finalu nastupila zadnja, kao prva iz kvalifikacijske runde, je ipak bila priča za sebe. U usporedbi sa ostalom konkurencijom, teža je od svih barem za dobrih 5-10, a od nekih možda i 15-ak kilograma. Kad je flešala prvi nitko nije previše obraćao pažnju, međutim kad je to ponovila i sa sljedeća četiri problema, publika je skužila da je cura, kako bi Frenki reka, jaka ko krava. Za kraj je iz prve popela i šesti problem, inače do tada neispenjan, a cila publika se u deliriju digla na noge. Olha je ubrzo nestala iza bouldera i ostavila šokiranu publiku da se pita i čudi...Ona se inače uopće ne natječe u boulderingu, a ni u difficultyju nema posebnog iskustva, iako je tri dana prije i tu ušla u finale i bila četvrta.
I muško finale se gledalo u jednom dahu! Svakome od finalista je neki problem odgovarao više, neki manje, međutim legendarnom Salavatu Rakhmetovu ste taj dan mogli potaviti bilo šta jer je njemu odgovaralo sve! 37- godišnji as, koji je već nekoliko desetljeća u vrhu svjetskog penjanja, je po vanjskom izgledu potpuna suprotnost Shalaginoj. On je također flešao sve probleme, uključujući i famozni šesti u kojemu su svi ostali jedva spajali kraj sa krajem. Atmosfera u dvorani je došla do vrhunca, a čak je i never smiling champion Salavat bacia smješak. Zaista, nitko nije zaslužia tu pobjedu više od njega, ne samo zbog ovog nastupa u Munchenu nego zbog njegove cile penjačke karijere koja prati ovaj sport još od samih početaka natjecanja davnih 80-tih!
BOULDER HAPPY HOUR
Nakon proglašenja, boulderi su utonuli u mrak, a na difficulty stini se pripremao dodatni program za kraj prvenstva. U roku nekoliko minuta gomila ljudi je priskočila ogradu i popela se do bouldera opipati finalne probleme i hvatišta. I mi smo se stvorili gori u trenu, a suci nisu tili niti pokušat zaustavit tu euforiju publike. Bia je to pravi boulder happy hour!
UJUTRO...
...je bilo vrime za odlazak. Autocesta je bila ista kao i prije ali u našim glavama se puno toga prominilo.
BUDUĆNOST
Bez dragocjenog iskustva na ovakvim natjecanjima, ništa se drugo ne može ni očekivat, osim plasmana na začelju kolone . To nam je potvrdilo i jako puno penjača iz drugih zemalja koji su bili ugodno iznenađeni šta nas vide i redom su pitali - di ste bili do sad? Nadamo se da će Komisija i HOO to prepoznat i u budućnosti jer bude li se na sljedeće svjetsko išlo tek za sljedećih 10 godina (2015.!), smješno je očekivat bilo kakav napredak. Uz malo dobre volje nastupi naše reprezentacije se sigurno mogu nastavit jer ako je podvig ovo šta smo mi bili tamo, kako bi se onda nazva nastup penjača iz npr. Venezuele, Brazila, Ecuadora, Mexica, Bolivije? Iskustvo koje dobiješ samo jednim sudjelovanjem na ovako jakom natjecanju je neprocjenjivo.
Hvala svima koji su bili uz nas!
___________________________________________________________
Članovi reprezentaciije Muenchen 2005.:
Sandra Bakulić (SPK Marulianus)
Tamara Zulim (SPO HPD Mosor)
Domagoj Čikeš (SPK Marulianus)
Ivan Lisica (SPK Marulianus)
Marko Rožman (SPK Svarog)
