{jcomments on}Mico i Ricika u potrazi za idilom!

... i doista našli su je, u Apskim visinama Austrije.
...Tamo di granit, teče u potocima...

Tog ponediljka popodne dok smo sidili u ladovini borovine, došli smo na lipu ideju.
Bez kože na prstima, s mišićnim spazmom donjeg dijela leđa i nelošin stupnjen neupenjanosti, odlučili smo se za Alpe i penjački izlet u okolicu Innsbrucka.
Krenili smo u noći petka na subotu i priko Rijeke, Udina prošli kroz svako malo misto/selo u Alpama i tako priko Brunika do moje prije u Innsbruck. Proveli smo nešto manje od 20h na putu, al ono, laganini, divljenje alpskin selima, lipa vožnjica podno Dolomita…

24.6. Innsbruck
Prvi dan smo se uputili na vapnenac da se ipak stvori koji sloj kože. Bili smo u Ehnbachklammu, penjalište u kanjonu presušene rijeke 15min od grada. OK smjerići za prvi dan, išlo se do 6c, prolazni pljusak, sunce, penjanje i nazad doma.

25-26.6. Sundergrund
Nakon šta smo se probudili u babinoj sobi s pogledon na veliki slap, oblačni dan nije umanjia naš doživljaj; tu divnost alpskog ugođaja, te krave šta zvone na svakom metru livade, te bezbrojne slapove koji se ulivaju u centralnu rijeku doline… Uf…
Stina savršena, lipi granit, narančasto siva boja, boulderi zanimljivi, lipe kretnje, smjerovi ugodni za prvi dan i onda…
Duuugo je prošlo otkad san zadnji put čula TAJ zvuk. Ušla san u smjer, čula zvuk i brzinon munje prepozvananje! Podigla pogled i Ricu se zaderala: ODROOOOON! BIŽIIIII! Kako je zvuk kasnija, kamenja su se već kotrljala. S nama su trčale i krave i koze na sve strane. Ne sićan se zadnji put takve razine adrenalina i kontrole u glavi dok gledaš di će šta past i pokušavaš proigrat Majku Prirodu.  Po blatu, kraljvljem i kozjem izmetu, mulju i svemu trčala san u penjama koliko su me noge nosile osvrćući se iza sebe da znan u kojen smjeru ić. U zadnji moment pogledan čovika u bageru koji je valjda skužia, ubacia u rikverc i maka se svega 7-8m kad se na misto na kojem je bia zaustavia veliki kamen (ima je radne sluše i nije ništa moga čut). Kad je film strave završia, sitili smo se ljudi koji su išli penjat livo i to točno tamo di je ogromni boulder pomea sve pred sobom. Trčali do njih a oni skamenjeni stoje uz rijeku svega 10m od novog bouldera. Kažu da nisu ništa čuli od šuma rijeke. Šjebate, stvarno smo svjedočili ovome…

Čovik iz bagera trči i pita nas jesu svi živi (u doslovnom značenju).
Mislin da ponekad zaboravimo koliko smo zapravo mali isprid naše Majke Prirode.
Još je 3-4 puta pucalo ka da je grom udaria, padale su manje stine i makli smo se na “sigurnu“ udaljenost. Večerali i puni doživljaja i užarenih prstiju ustopali neke radnike do auta i krenili nazad za Innsbruck.

Video - Sundengrund odron:
{vimeo}278667361{/vimeo}

27.6. Tumpen
Na Lijinu preporuku smo išli za Tumpen i skužili da je svako 4-5m znak za zabranjeno bolderavanje. Pokušavamo saznat od redakcije, Interneta i Gerhard Horhagera o čemu je riječ.  Ako smo priživili brutalni odron dan prije, ne triba mi još jedno kockanje. Privatni posjed i mahovinom obrasli smjerovi su nas odveli malo dalje na granitno penjalište Engelswand. Konstantni red pljuska i sunca unutar 45min nas je ipak odvea nazad Innsbruck prije planiranog.

28.6. Innsbruck
Alo! Pa nemoš doć u Inn bez da posjetiš dvoranu. I tako bješe. Zagrijali se leadu i nastavili na bolderu. Vrhunski smjerovi. Ima svega. Što reći? Koju posluku porati? Kome? Koji nisu bili, a znaju. Oni koji će bit, a ne znaju.

30.6. Silvretta (Silvapark/Wirl)
Nakon dana odmora, vrime nan se odužilo za sve prethodne dane. Sunce je pičilo bez oblačka. Sve je bilo još zelenije, čišće, svježije, kristalnije - idila. Sve toliko bajkovito, uf…
Nakon šta smo šarmirali rumenog Hansa u tirkiznoj majici na debele špaline i kratkin jeans gaćama iz 80-tih, sebe i stvari smo pribacili žičaron na nekih 1900mnv. Dok nan je Hansov prika na drugom dijelu žičare čuva kreševe i torbu, spustili smo se nazad po auto koji smo kasnije ostavili na parkingu na nekih 1500mnv rekla bi.

Tišina. Pogled. Zelena. Tirkizna. Narančasta stina. Moja narančasta stina.

Sunce, ugodna temperatura, lagani vitar, smjerovi na 2200-2500mnv, koža dobila još 2-3 sloja, mišići predali borbu  pred konstantnim penjanjen... Ne preostaje mi ništa drugo nego reć: uvjeti.
Upravo zbog tih uvjeta san popela svoj prvi 7a+ bolder u životu. Uspila san.  I neka san s obzirom na početak ovog teksta i kakvi smo uopće  išli gori.

S prijeđenih 2500km u 9 dana i prelipin uspomenama vratili smo doma itekako napenjani i sritni, jer penjanje baš JE srića!

>>> Alpska galerija: