Asu Pozdrav - jesi li spreman za ulazak u legendarne Marulove interviewe i to u prestižnom Božićnom terminu?
Počašćen i spreman!

Vratimo film unazad!
Vratimo!

Ultraklasik pitanje - kako si počea penjat?
Malo je smješno al je činjenica da sam na penjanje krenuo zbog toga da nemam zadnja dva sata nastave u školi.
Naime, Čak (Lavoslav Čaklović) i Neven (Petrović) organizirali su penjačko/alpinistički tečaj u mojoj srednjoj školi. Obavijest koja je išla kroz školu bila je prihvaćena sa smijehom,  mislim ne treba ti u tim godina pretjerano povoda da bi ti nešto bilo smiješno, međutim kad se pročulo da svatko tko se prijavio na predavanje može izostati sa zadnja dva sata – nije trebalo dugo da se napuni dvorana. Među njima se našla i moja malenkost.
Nakon što sam poslušao predavanje odlučih ostati, ne moram napomenuti da je samo 15 % slušatelja ostalo nakon predavanja. Na kraju mislim da nas je cijeli tečaj završilo 6 ili 7, a još se penjemo samo Orsat i ja – sve u svemu nije tako loše – dva dobra penjača.

Prvo hokej na ledu – tamo su me u jednom trenu proglasili prestarim! Zamisli frustracije kad te u 5. razredu osnovne proglase prestarim!?

Nakon toga odbojku, di baš nisam bio medu višima pa me nije promoviralo u napredniju grupu, opet škartan... Srećom nisam ostao čekati da narastem.

Bila je epizoda i s vaterpolom  – išo ko na nagovor frenda iz osnovne, ali nakon dva tjedna dopizdilo mi plivanje amo tamo. Bože svjetske dosade, Boći kako si mogao?

Činjenica je da Zagreb nema stijenu usred grada, ali ima par stijena oko Zagreba što je za početnike skroz dovoljno. Ne treba ti Mišja Peč da bi doveo nekog na školu penjanja.

Kad kao početnik prvi put ideš penjat na stijenu i kad ti pokažu onu čuku na Okiću od 9 metara, jebate pa misliš da si vidio Mt. Everest, a uz to i nemaš pojma da Everest i to što ti radiš zapravo nemaju veze jedno s drugim.

Na žalost ako u ZG-u malo ozbiljnije zagrizeš onda ti treba auto jerbo do prve iole poštenije stijene ti treba oko 1 h vožnje.

Mene osobno je svemu ovom prvenstveno privukla opcija da nemam zadnja dva sata nastave. Nakon toga je bila čista znatiželja, čisto da vidim kak sve to izgleda. Zatim je bila želja za napredovanjem, a sad sam u fazi pozitivne frustracije.

Par riči o prvim revolucionarnim danima – s kim si penja?
Prvo s ljudima sa škole, onda se to počelo osipati ali srećom jednom na tunelu smo naletili na Švendu koji je tada imao svu opremu, al nije imao pojma, pa smo napravili razmjenu; znanje za opremu. To s opremom je bilo zajebano, nije se imalo baš para tak da sam svoje prve penjačice dočekao nakon 9 mjeseci. U početku preko tjedna je bio Dom Sportova, kasnije Malešnica, a vikendom okolica Zagreba, busom i tramvajem. Putovalo se na Okić 3h – ekspedicijski stil. Revolucija je nastala kad je prvo Švenda položio vozački, a nedugo zatim i ja. Taman tada se pojavio i Habo koji je počeo ozbiljno stiskati tak da se formirala fina ekipica; Švenda, Pavle i Sunka, Habo, Švarci, Supić, Vecko, Ana i ja. 

Sićam se jedne tv emisije na kojoj si penjao na boulderu u vlastitoj garaži, je li prvo bila garaža ili Podsused?
Ne, kronološki je bilo: Dom Sportova, moja garaža i Švendin podrum, Malešnica, ponovo garaža, Habina prostorija pa Podsused.

Brzo i konstatno si napredovao.
Da. Što se tiče natjecanja – nije mi baš dugo trebalo za neki bolji rezultat tako da sam 1995 postao prvak države. Ipak, treba naglasiti da je tad u kalendaru bilo samo jedno natjecanje godišnje. Paralelno sam tada položio vozački tak da je i u prirodnoj stijeni odmah krenulo na bolje.

Inače, prvo natjecanje je bilo?
Prvo natjecanje – Dom sportova 1993. Švenda i ja smo tada trenirali tj. više bi se to definiralo kao redovito dolazili na penjanje u Dom sportova. Oglasilo se natjecanje – mi se javili – upali u finale – ja završio 4, a on 6 ili 7 – nije bilo loše. Inače nisam baš previše razmišljao o natjecanju, tad mi je srednja škola bila u glavi.

Moramo spomenut da si njegovao zanimljiv stil odijevanja i šišanja u to vrime, moš li ga malo prokomentirat za našu rubriku modni kutak?
Zanima me jedino kako se ti toga sjećaš, tad te nije bilo u penjanju?

Pričala mi majka!
Što reći nego da je to bila kombinacija HC/Punk/Metal, a i frizura je bila u skladu s glazbenom orijentacijom. U svakom slučaju bilo je to drugačije od «Lycra Boysa» koji su tada vladali scenom.

Ka šta smo naveli u uvodu gurnia si naš hrvatski penjački level sa 8a+ na 8c. Je li teško probijat led?
Najteže mi je bilo skočiti na 8b. Baš sam osjećao razliku između 8a+ i 8b. S druge strane većina 8b koje sam prve probao bili su u Libojama i po mojem sudu neki spadaju u teže za tu ocjenu. Naravno, sada ispada da mi je najteže preskočit 8c, ali tu sam malo izgubio kontinuitet, zeznula me Engleska.

Neki kažu da si linčina, da jako malo treniraš ali da ti je Bog daa klješta umisto prstiju, drugi govore da su to budalaštine i da si za ta klješta uložia jako puno treninga?
Gle, uobičajeno treniram oko 2 do 3 puta tjedno oko 2h te jedan dan vikendom negdje van ako se može. Mislim ima varijacija na temu od tjedna do tjedna, al ovo bi bio neki prosjek. Da li je to puno ili malo, ne znam, ali siguran sam da ima ljudi koji puno manje treniraju, a ima i onih koji puno više.

Glede malo specifičnijeg treninga; u početku, dok smo imali nedefinirane situacije s raznim dvoranama znao sam pokoji trening zamijenit vješanjem po finger boardu. S druge strane Campus nikad nisam koristio, ali siguran sam da bi mi to ne bi loše došlo. Jedini problem je da su meni sve te zamjene za penjanje i sistemi treninga jako dosadni tak da mi treba jaka motivacija za to.

Sviđa mi se u penjanju da su nam treninzi više liberalni - nemamo nekog „oberführera” koji se na nas dere i naređuje nam kaj da radimo. To sve dođe kao jedno fora druženje. E sad, da li je to bolje, ne znam, ali mislim da je zabavnije, a to je ono što penjanje mora bit.

Opiši bar kako izgleda jedan tvoj jači trening kad se „ubiješ do kraja“ ili to ne postoji u tebe?
Evo jedan od nedavnih, kad mi je dobro sjelo. Mjesto radnje Podsused. U sklopu zagrijavanja, koje već sad poduže traje, ko kod starog FAPa, opalim jedno 50ak gibova po velikima. Poslije zaredam jedno 10ak smjerova/problema koji su mi otprilike na granici. Nakon toga smislim par novih pa ih probavam. Za kraj, jedno par puta rampu po malima (op.a.smjer za zagrijavanje, samo po malim hvatištima).

Da li si se za neke smjerove pripremao specifično tj. ciljano na plastici? Možda malo da opišeš konkretnije koja je bila situacija?
Ne, u smislu da sam razrađivao neke konkretne treninge ali ako bi me neki gib ekstra mučio onda sam znao postavit sekvencu i to isprobavat. U jednom periodu, mislim da je to bio prelazak sa 8a+ na 8b, Grilc mi je pričao da je on imao neku shemu u kojoj si je složio neki dugi smjer, nešto oko 50 gibova, sa detaljima iz smjera koji penje i da mu je to pomoglo. Uglavnom i ja sam složio tak nešto mada nisam imao neki specifičan projekt ali sve u svemu čini mi se da mi je koristilo – na proljeće neki smjerovi me više nisu toliko navijali.

Koliki ti je omjer boulderinga i izdržljivosti u treningu?
Teško za reć, ovisi o godišnjim dobima hehehe... Preko zime je definitivno više bouldering, a s dolaskom proljeće počinje više prelazim u izdržljivost. Ipak nije da se toga držim ko pijan plota jer ako mi se nekad ne da penjat duže smjerove prebacim se na bouldering i obrnuto.

Spomenua si Englesku, kako je bilo 2 godine u Manchesteru ?
A Lave, prala je depra, nije lako u gastarbajtu. Mislim, drviš ti po jednoj ili dvije stvari zbog kojih si tamo, ali većina stvari koje ti znače nešto, stagnira. Uhvatiš se tu i tamo kako sam usred noći jedeš grah i gledaš dizanje hrvatskog barjaka na Kninskoj tvrđavi. E sad, ili otrpiš po onoj staroj: što te ne ubije, ojačat će te ili razviješ suicidal tendencies.

Kako si se uopće naša tamo?

Institut (IRB) me poslao da pokušam riješiti kompleksan problem tj. da dam odgovor zašto takve stvari još uvijek postoje? Na žalost nakon preliminarnih studija zaključili smo da je problem ne rješiv te su me prebacili na Sveučilište u Manchesteru da kemijam na jednom interdisciplinarnom projektu – najjednostavnije i laički rečeno; plaćali su me da gledam kako proteini lete. Nije šala, i za to plaćaju ljude.

Ako me pitaš za furku grada, i to je totalno drugačije jednostavno nemreš to uspoređivat. Ondje vlada najgrublji kapitalizam, nije ni čudo što je Engles tu napisao: Stanje radničke klase u Engleskoj - ne bih se začudio da netko napiše nastavak.

Što se tiče penjanja tu bi već moglo biti paralela, mada Manchester nema toliko definiranu scenu. Kad bi morao uspoređivat rekao bi da je Manchester možda više sličniji Zagrebu dok bi Sheffild bio više Dalmacija: gol do pasa i svi viču - come on, come on. Dok smo mi više ono: koji kurac si sad pao i sl. – više kao američka east coast spika - čujem da i Švedi imaju takvu struju).

Istina, centar je napravljen u crkvi. Mislim to ovak nama, ponajviše Ćiri katoliku, može zvučat „malo“ čudno, ali tamo se crkve koje nemaju neko povijesno značenje tretiraju kao i svaka druga nekretnina – mislim ne smiješ ju dirati izvana, ali iznutra, sve dok plaćaš najam, radi što hoćeš. Tako da sam imao jedinstvenu priliku zagrijavat se na oltaru.

Najbolje fore su mi crkve u kojima su napravili džamije ili Hindu hramove. Kak bi tek kod nas zinuli na tak nešto? Ali sad kad malo bolje promislim, nije li dalmacija prijestolnica sakralnog penjanja? Sjećam se da je bio i pokret: Mladi, kršćanstvo i penjanje.