{jcomments on}Bilo jednom u Omišu...

(by Ivan Lisica Lija)

Ulazin u kuću i govorin: „Majko, je me ko zva?“
„Je, neki čovik, nije se predstavia!“: dovikuje mater iz kužine.
„Je bar šta reka?“
„Je... Reka je da će ti zabit spit u čelo!“ – odgovara mater.
Tišina.
„A Ivane, šta je to spit?“ – nastavlja ona.

Bila su to lipa vrimena.  Bez mobitela, interneta, love, prijevoza... iskrena, čista i surova.  Bia je kraj devedesetih, a Omišem je jezdila nezaboravna penjačka scena šta je gurala đir koji nije bia nov ali je i dalje bia u povojima, posebno u kanjonu Cetine.

Taj moderni  penjački đir je prve svoje izdanke bacia krajem 80-tih i početkom 90-tih na Stomorici. Stvar se pomalo proširila na Babjaču, te se istovremeno razbuktala i ušla u samo srce grada – sektor Mirabelu (Peovo). U daljnjim sezonama se nastavilo put Planova, pa čak i iza tunela, di dugo nismo bili psihički spremni zavirit.

Mi mlađi smo poštovali ali nas nisu zanimali klasični alpinistički višedužinci koji su se u tom kraju penjali desetljećima prije nas. Nije nam bilo napeto metiljat se na klinove po kršovitom terenu, tili smo padat, tili smo teške kratke linije, kompaktnu stinu, prevjese, naizgled nemoguće i nove, teže levele. Nismo tribali ni ist, ni pit, ni spavat – to nam je bilo sve!

Kad bi nas 60-tka dovozila u grad tribalo je duboko udahnit jer sićam se da je izać na omiško tlo bia poseban osjećaj. Od gori su nas promatrali kilometri netaknute stine, a mi smo glumili naivnost i nezainteresiranost iako smo imali pakleni plan za popet svaki njen centimetar. U zraku se osjećalo da će situacija eskalirat, to je bilo samo pitanje dana.

Omiš, čaroban i pun potencijala je bia upravo ono šta nam je tribalo da napravimo korak dalje od onoga šta nam je Marjan do tada dao. Živili smo san.  Imalo se čime bušit, imalo se di spavat, imalo se di družit i pit na dug – ovo zadnje u Đurinom caffe baru Lix koji je bia misto di je svaki dan započinja i završava.

Najbolji penjač te generacije je bia legendarni Ivica Matković Matan. Bia je najjači, ima je oko za lude linije i ima je ono šta se tada jako cijenilo - muda, i to velika. Ja sam bia motivirani srednjoškolac u 24 satnoj navezi sa svojim bratom i totalnim freakom Domagojem Čikešom Čikom, a zajedno sa najjačim prstima Trstenika Joškom Purkom Jokom smo bili najmlađi članovi te „omiške“ ekipe. Sa Matanom smo rijetko imali prilike penjat ali nismo zbog toga bili u deficitu. Upijali smo nevjerovatnu energiju, strast  i vještinu prevelikog gurua Ivice Franceschija Frenkija, a mentori su nam bili i karizmatični Norio Jober Radić, te stari mačak Goran Radoš Gogo.  Gledajući sa vremenskim odmakom mogu reć da je to bila strašno talentirana generacija penjača na stini. Iako se na plastici uopće nije treniralo u prirodnoj se peglalo par excellence i to posebno u vertikalnim nagibima, položenim i  tehničkim pločama. Skills & passion je bia naš moto!

Bila je druga polovina 90-tih kad je Matan krenia sa bušilicom u prevjese u podnožju jugoistočne stine Babjače. U čast Gorana Bonačića Bona splitskog penjača poginulog u domovinskom ratu je uredia i popea smjer Bono (7c), prvi pravi prevjesni smjer u našim krajevima, a  livo od njega je isto učinia i sa smjerom Rex Chroatorum Tomislav (8a) , prvom osmicom na omiškom tlu i uz Sv. Duju na Marjanu tek drugom u srednjoj Dalmaciji.  Svoj doprinos je da i Norio koji je vizionarski ubra i zabušia superklasik Show them tits / Liar (7c), po prvi put popet tek par godina posli od strane Klemena Vodlana Klemzyja, našeg slovenskog brata i velikog ljubitelja omiške stine .

Taj mali sektor kojeg smo jednostavno zvali Rupa je žestoko prodrma tadašnju penjačku scenu i omogućia nam da evoluiramo u stilu penjanja i fizički ojačamo jer radilo se o pravom boulderingu na konop sa kojim smo se po prvi put susreli. Posebna je pikanterija bila kad je Frenky prilikom prvog ponavljanja Bona doslovno izumia kačenje kolina i no hand rest u gornjem dilu smjera: „Sine, ovi je zakačia kolino, nije normalan!“ – nikad jačeg fonda pokreta, prepričavali smo danima.

Međutim jugoistočna Babjača je nudila puno više od same Rupe.  Pozamašnom je visinom oduvik vukla generacije penjača da se otisnu dalje od jedne dužine.  Daleke 1971. Bedalov i Adam su otvorili Stup Babjače (IV+, 200m),  a posebno je popularan bia Majstorski (Janet-Špiler 1983. / IV+, 150m).  Upravo između ta dva smjera, na Babjači se smistia niz nikad ispenjanih kompaktnih, često i prevjesnih ploča, kantuna i stropića.  Tadašnja je generacija odlučila krenit u okršaj sa svom tom stinom koja je neodoljivo dobro izgledala, a u stvarnosti je bila još i bolja.

Prvo su Matan, Frenky i Raos još 1994.. uredili prekrasni dvodužinac HPD Imotski (6c, 7b+) - istinski i vrlo rijetko ponavljani klasik, simbol Babjače.

Nekoliko godina nakon toga Steven James Whittall Steve uređuje superzanimljivi Nemisis koji je, ako ne računamo prvu koja se penjala solo, nudia samo dvi dužine (7b, 7a) ali se oduvik bilo teško odlučit koja je luđa - prva sa stropom ili druga sa onim munjenim kantunom.

Godine 1999. Matan i Čuja su ground up stilom otvorili 5 dužina dugi Relax (6c+, 150m), smjer poznat po prekrasnom penjanju i kontroverznom razmaku u detaljnoj dužini koji je naknadno ublažen dodavanjem spita i to ne jednog nego njih više 🙂

Triba li uopće naglašavat da je Babjača tih godina doslovno gorila?!

Bia je vrili litnji dan na Zvončacu. Sidimo Čika, Frenky i ja. Mi taman završili session na Sustipanu, a on dežurstvo na bazenima. Ničim izazvan udria nam je prepričavat doživljaje iz smjera Gagin di je projektira detaljnu drugu dužinu nadajući se da je moguće popet slobodno . O smjeru smo do tada znali malo i ništa ali njegova nas je priča skroz odnila i prva 60-tka je bila naša!

Gagin se smistia upravo u stini jugoistočne Babjače, a popeli su ga Ivica Matković Matan i Zdenko Mijanić Runje 1986. godine.  Smjer ima pet dužina s tim da se pri vrhu treće spaja sa Stupom Babjače – po dužinama je to izgledalo ovako:  -V, VI+ A2, VI+, III, II.  Gagin je u vrime svog nastanka bia vrlo napredan i ozbiljan smjer što i nečudi jer je autorima vjerovatno poslužia ka priprema za prvi splitski, a i hrvatski uspon u El Capitanu (smjer Triple Direct) kojeg su upravo Matan i Runje izveli 1987. u navezi sa Stipom Božićem.

Ono šta je Frenkyja i nas dvojicu privuklo u Gagin je bila nevjerovatno kompaktna siva ploča u drugoj dužini.  Teški king line, lipotica kanjona i smjer zbog koje se posti i ne spava. Međutim, stvar nije bila jednostavna. Dužina je bila puna starih bora koje su vridni autori bušili spiterom iz ruke (onaj ko je prova zna o kakvom se poslu radi), a u stini su bili tek koji centimetar duboko, nedovoljno za padat na njih.  Usprkos upitnoj sigurnosti  Čika i ja nikad nismo dvojili ići u smjer ili ne,  dok god smo nosili Five Ten Anasazi na nogama i dok god matere doma nisu znale čime se bavimo sve je bilo ka Bog.
Držali smo se Frenkyjevog sistema da povezujemo više bora  u istu točku osiguranja i projektiranje je moglo počet.  Ubrzo se pokazalo da je ta druga dužina upravo ono šta smo tražili – penjanje je bilo čvrsto, na granici, ali ipak moguće. Složili smo se sa Frenkyjem da je težina vjerovatno oko "magičnih 8a", a to je bila ocjena koju smo mi u to vrime rijetko di mogli nać u Dalmaciji. Pukli smo skroz. Nazvali smo Matana koji nam je odobria ideju da prespitamo taj dio smjera, a spitova smo imali jer je Čika cilu srednju školu onu lovu šta smu mu starci davali za marednu ubaciva u fond za spitove. Falila je samo udarna baterijska!

Za Božićno Novogodišnje praznike 1999./2000. jake snage ZG scene su pohodile Omiš. Marko Rožman, Tomislav Habulin i ekipa je penjala postojeće smjerove ali i uređivala nove linije. Tih smo dana sa oduševljenjem sudjelovali u razvijanju vrhunskog mini sektora u podnožju Zakučca koji je vrlo skoro zatvoren zbog izgradnje svetišta Leopoldu Mandiću.

Međutim u ciloj toj revoluciji razvoja Omiša, nas dva nismo zaboravili Gagin. Uspili smo dan prije Silvestrova užicat Rokija da nam posudi Hilticu od 36 jer sutradan su zvali neku ludu buru i niko nije tia ić radit po smrzotini. Bila je to idealna prilika za budale sa Trstenika.

Krenuli smo ujutro skoro po mraku, sve je išlo glatko iako nismo imali skoro ikakvog iskustva u bušenju / uređivanju smjerova. Čak i buru nismo doživljavali. Sićam se samo da nas je non stop bila panika da nam bušilica nekako ne završi na podu jer smo bili dobro odgojena dica – „Čuvaj tuđu stvar bolje nego svoju!“ - govorili su nam od malena.

Taj dan smo prespitali Gagin. Život je ubrzo nakon toga Čiku odvea u Zagreb na faks, a u Zagrebu je završia i Frenky. Ja sam ka pravi ziheraš osta doma i u jesen 2000. napokon popea slobodno taj fantastičan smjer i ostvaria naš zajednički san.  Legendarni Vicenzo Bartulin Vice me zamolia da par dana posli uspona bacimo foto session u Gaginom jer je često pisa članke o sportskom penjanju za Jutarnji List. Iako nas je Norio učia da penjanje mora bit naša stvar i da mu nije misto na televiziji i u novinama ja sam ipak prista.

Nakon šta je članak objavljen u Jutarnjem uša san u kuću i reka: „Majko je me ko zva?“, a mater je iz kužine doviknula...
Bila su to lipa vrimena.

...
...
...

_______________________________________________________________________________________________________
POST SCRIPTUM: Nemoguće je pisati o bilo kojoj generaciji naših penjača, a uspit spomenuti sve one koji su u tom periodu bili aktivni. Neka mi takvi ne zamire. Ovo je samo jedan subjektivni doživljaj određenog perioda vremena koji ne bi bia moguć bez pomoći i korištenja arhive Plavih gora, Igora Jelačića, Ivice Franceschija, Danija Piccinija, Borisa Čujića, Joška Purka i fotografija Vicenza Bartulina, Mateja Mejovšeka i Project Bete.