DJEVOJKE U VRTOGLAVOM USPONU

UVOD

Ivana Franceschi, Irena Palošek i Ana Grabovac tri mlade Splićanke, najbolje hrvatske penjačice, otkrivaju tajne neobičnog sporta koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Dogodi li vam se da za nedjeljne šetnje na južnoj strani Marjana odjednom iznad sebe spazite tri djevojke kako zakvačene o vrhove prstiju vise sa stijene, 
ne bojte se. Mlade dame su, naime, sportske penjačice, i to tri ponajbolje u Hrvata.

Ivana Frančeski, Irena Palošek (za nju je ovo posebno svečan trenutak, jer joj je prezime po prvi put u novinama ispravno napisano) i Ana Grabovac na prošlogodišnjem su prvenstvu države u Zagrebu osvojile tri najsjajnija odličja u sportu koji po atraktivnosti nema mnogo premaca ali se, barem u nas, još uvijek rijetki odvažuju i na aktivno bavljenje njime. Sve tri su iz Splita (Ivana je, budimo precizni, Dubrovkinja ali u Splitu studira), sve tri članice su sportsko-penjačkog kluba "Marulianus", svima trima penjanje nije samo sport nego i, kako same ističu, stil života. A činjenicu da su baš one među sobom podijelile tri prva mjesta objasnit će time što se puno druže i odlično poznaju, pa svaka od njih, i kad je sama na stijeni, dobro zna da ima podršku kao malo koja među suparnicama.

Ana je po stažu najiskusnija, penje se već tri godine, a počela je kad se poželjela baviti alpinizmom i ubrzo načula da postoji nešto "još luđe".  Irena se nakratko bavila različitim sportovima, tražila onaj pravi, kojekuda, od plivanja do atletike i pronašla ga nakon što je slučajno čula za sportsko penjanje i rekla "pa dobro, da probam i to"... Ivana se, pak, za stijenu zakačila kad je došla u Split na studij i pošla do Marjana vidjeti kakvim se to zapravo sportom već šest godina bavi njen ovdašnji rođak. Otad sve tri svaki slobodni trenutak i svaki sunčan dan nastoje provesti na stijenama. Najčešće onim marjanskim, a ponekad se zapute i na Kozjak, Mosor ili do Brela gdje je skupina Austrijanaca prije nekoliko godina započela uređivati jedno penjalište i napustila ga, uloživši već na tisuće maraka, napola uređenog kad je počeo rat.

Pojam "uređeno penjalište" označava stijenu u koju su, na svaka dva-tri metra duž uspona, čvrsto ugrađene karike za prikapčanje. Penjač, dakle, svladava stijenu isključivo snagom svojih ruku i nogu, ali se svako malo osigura provlačenjem svoga sigurnosnog konopca, vezanog za pojas, kroz kariku u stijeni. Ako se oklizne, padat će najviše dva, tri metra i ostati visjeti o konopcu kojega je drugi kraj u podnožju stijene provučen kroz pojas drugog penjača, odnosno osiguravatelja. Oni mišićavi, dugokosi mladići koje ponekad vidimo u novinama ili na televiziji kako se poput muha penju po zastrašujućim stijenama bez ikakvog osiguranja nisu znači, sportski penjači nego obični individualni 
otkačenjaci.

" Penjete li se strogo prema pravilima, ovaj je sport skoro potpuno bezopasan " kroza smijeh će tri penjačice pokušati uvjeriti sumnjičavog novinara. On im je čak i povjerovao relativno brzo, u svakom slučaju mnogo brže nego roditelji i ostali koji bi mnoge noći mirnije prospavali da su se Ana, Ivana i Irena zagrijale za neki manje strmoglavi sport... No, kako nisu imali baš previše izbora, do danas su se svi već uglavnom privikli. Svi osim Irenina mladića koji i dalje na sve to ne gleda odveć raspoloženo. Ne toliko zbog straha, reći će Irena, koliko zbog ljubomore prema stijeni s kojom je prečesto mora dijeliti. "Samo, on to neće priznati, a ni ti nećeš napisati, zar ne?«

Penjanje, trčanje, teretana 

Vrhunskim sportskim penjačima potrebno je po nekoliko sati treninga dnevno i zato Ireninog momka nije teško razumjeti. Trening se uglavnom svodi tek na penjanje, penjanje i samo penjanje, a vrijedi ga nadopunjavati trčanjem i radom u teretani. Muskulatura podlaktice čini ključnu mišićnu skupinu u ovom sportu, a svakom je sportskom penjaču ideal da uspije napraviti barem jedan zgib (dakle, podići svoje tijelo pola metra od tla) obješen o šipku samo kažiprstom jedne ruke. Najboljima to, navodno, doista i uspijeva...

Natjecanja sportskih penjača ne održavaju se na svježem zraku, nego isključivo u dvorani, na umjetnoj stijeni. U Sloveniji ih je instalirano već skoro trideset, u Hrvatskoj samo jedna, ona u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Uskoro bi možda mogla stići i druga, pa su iz "Marulianusa" već odaslali molbu da im se u Split pošalje barem dio ove prve. Nemaju ništa protiv penjanja na Marjanu, ali treninzi bi dobili puni smisao i vrijednost tek na umjetnoj, natjecateljskoj stijeni. U očekivanju iste, tri najbolje hrvatske penjačice za ružnih dana vježbaju kod kuće, na daskama s imitacijama pravih hvatišta.
Tako, u sobi, ne svladavaju baš naročite visine, ali jačaju prste.A oni moraju biti jaki i gipki, ne samo zbog ovih zgibova na jednom kažiprstu, nego i radi prevencije najkobnije ozljede sportskih penjača- pucanje ligamenata na prstima. Kome se to dogodi, može se pozdraviti s penjanjem na najmanje godinu dana...

U red manje opasnih (dapače - sasvim normalnih) povreda u ovom sportu spadaju ogrebotina, oderotine, masnice, ubodi te, ugrizi sitnijih životinjica i tome slično. S nekih petnaest metara visine, usred jedne marjanske stijene, na pokusnom treningu za novinare, Ivana je gotovo s veseljem povikala:"Ajme, ovdje ima još malo moje krvi od neki dan, ono kad sam razrezala prst.

Prsti ovih triju djevojaka doista ne izgledaju baš potpuno damski. Dugi nokti, naravno, ni u ludilu ne dolaze u obzir, jagodice su nešto tvrđe no što bi se očekivalo, a zglobovi su prekriveni mnogim sitnim ožiljcima. No u usporedbi s, recimo, veslačkim ramenima, rukometaškim koljenima ili tenisačkim laktovima, prstići naših penjačica doimaju se više nego ljupko.

Tijesne cipele

Laika koji se po prvi put zatekao na treningu sportskih penjačica fascinirale su dvije stvari. Ponajprije stijena po kojoj se djevojke očigledno zbilja kane za koju minutu penjati, a potom oprema koja im za to treba. Pojasi, konopi, kopče, karabineri, papuče, vrećice s magnezijem... A sve uvozno, sve šareno i očito, (vidi popis) ne baš jeftino. Najsimpatičnije od svega izgledaju posebne penjačke papuče s mekanim i zamjenjivim potplatima. Mekani su, jasno, zato da stopala i nožni prsti čim bolje osjete što je pod njima, a zamjenjivi su jer se troše brže i od baletnih papučica. A da bi osjećaj stijene pod nogom bio što potpuniji, "penjačice" (tako ih naime zovu same penjačice) moraju biti dva broja manje od stopala...

Skupa oprema

-papuče(novi par svakih nekoliko mjeseci i za svako natjecanje) 100dm
-penjački pojas 100dm
-konopac(mijenja se čim izgubi elastičnost ili se ošteti na stijeni) 150dm
-magnezij u kocki(paket ima osam kockica, jedna traje desetak dana) 10dm
-vrećica za magnezij 10dm
-kopče i karabineri 30dm

Sve tri djevojke studiraju(Ivana i Ana tjelesnu kulturu a Irena ribarstvo) i nemaju stalnih prihoda. Dio troškova za opremu snose roditelji, a dio one same, povremeno čisteći prozore i fasade na visokim zgradama. Pred svako natjecanje(a na proljeće im predstoje ona za Svjetski kup)daju se u očajničku potragu za sponzorima. Ako biste htjeli da i vaša firma doživi zapanjujući , vrtoglavi uspon, slobodno im se javite.

Stijena na južnoj strani Marjana s djevojkama na sebi u tren se pretvorila u bezazleno šetalište za mladež. Šetalište, pak, u njenom podnožju odmah je postalo stajalištem - nije bilo nijednoga šetača koji se ne bi, makar samo na minutu, zaustavio i krivio vrat prateći novu lekciju iz poglavlja "što se može kad se hoće". xgeneve.ch Po treningu, rekoše nam djevojke, bude i do deset padova, ali ovog puta nije bilo nijednoga.

A da ne odemo kući lišeni te atrakcije, Ivana je jednom pala - namjerno. Tko to vidi prvi put, može reći samo: "Odlično je, ludilo, savršeno, ali nemoj više, molim te". Molba je uslišena i ostatak su nam vremena djevojke titrale živce jedino time što bi se zakvačile s tri prsta i tako, nasmiješene, visile po nekoliko sekundi s ruba prevjesa...

Sve to trebalo je i- fotografirati, a kako slike iz podnožja stijene gube devet desetina stvarne atraktivnosti, valjalo nam je unajmiti helikopter ili svakih nekoliko sekundi oduševljeno bacati g. Sunaru u zrak. Kraći radni dogovor završio je zaključkom - popni se i ti! S fotografskom umjesto penjačke opreme mladić je odmah zagrizao stijenu i za manje od tričetvrt sata smjestio se u-udubini na dobrih sedam, osam metara visine. I, da skratimo priču, nakon svladavanja početnog straha sportsko je penjanje u Hrvata dobilo još jednog vatrenog pristalicu. I jednog suzdržanog simpatizera kojega ni ljepota prirode niti primamljivost društva triju prvakinja nisu naveli da odustanak od one stare "hvali stijenu, drž' se lifta".