SANDRA BAKULIĆ, HRVATSKA PRVAKINJA U SPORTSKOM PENJANJU
UVOD
Kako se počela baviti penjanjem, koliko je penjanje opasno i jesu li penjačice ženstvene, Sandra Bakulić, penjačica splitskog kluba "Marulianus", otkrila je Ivani Orešić. Mladu je prvakinju u rodnom gradu snimio Veljko Martinović.
"Split je šminkerski grad. Pazi se što će se odjenuti i zato mi nije
gušt šetati se centrom«, o svom rodnom gradu govori Sandra Bakulić, dvadesetdevetogodišnja penjačica splitskog kluba »Marulianus«, hrvatska prvakinja u sportskom penjanju. Sandra je, naime, rezultatom 8a nedavno ostvarila najbolji uspjeh u hrvatskom ženskom penjanju, a na svom prvom međunarodnom natjecanju u austrijskom Grazu osvojila je visoko drugo mjesto. Hrabra penjačica s nama je podijelila iskustva i strahove, a otkrila je i zašto nije u vezi, jesu li penjači inteligentni i pati li za, u penjanju nedopustivim, dugim noktima na rukama.
· Kako ste se našli u penjanju? Sigurno ste kao dijete bili vragolasti.
- Da bi se bavio ovim sportom, moraš biti nemirna duha i malo vragolast. S penjanjem sam se susrela gledajući Eurosport. Svidjelo mi se kretanje ljudi po stijeni. Zatim sam pokušavala kontaktirati s penjačima u Splitu, no nisam imala sreće. Dok me u taj sport nije uveo moj prijatelj Toni Zlodre, uglavnom sam nailazila na alpiniste i planinare.
· Koliko ste tada imali godina?
- Penjanjem sam se počela baviti tek prije četiri godine.
· Jeste li i inače sportski tip?
- Jesam. Trenirala sam tenis, voljela sam trčanje i brdski biciklizam. Otkad sam otkrila penjanje, više me ne zanima niti jedan sport.
· Dakle, propala tenisačica odlučila se za penjanje?
- Ma, nije mi to bilo to. U tenisu me najviše živciralo što mama i tata stalno moraju "visjeti" oko mene, gledati me na terenu i vikati »bravo«. Iako je lijep sport, tenis mi nije bio osobito fascinantan.
· Na stijeni mame i tate vjerojatno nema?
- Nema. Dođu me gledati, no previše ih je strah. Uvijek brzo odu.
· Koliko je penjanje opasan sport?
- Smeta mi što svi misle da je to opasan, ekstreman sport. U svakom sportu, osobito natjecateljskom, ima adrenalina. Penjanje uopće nije opasno ako si školovan, ako znaš kako treba postupati s opremom i koje su tvoje mogućnosti. Sve u životu može biti opasno. I na ulici ti može pasti tegla s cvijećem na glavu.
· Ne izazivate li penjanjem sudbinu?
- Sudbinu više izazivaju alpinisti. U penjanju na stijeni imate zabijene spitove (slično kukama), koje zadaju smjer. Smjer traje od 15 do 45 metara, a svaka dva-tri metra stavlja se spit. Dolazimo s ukapčanjima koje imamo na pojasu i zatim se na njih stavlja konopac. Gore je sidrište, pa možeš najviše pasti od četiri do šest-sedam metara.
· Dakle, ne možete pasti na tlo?
- Sve ovisi o tome kako te tvoj partner čuva. Partner te osigurava, daje ti konopac koji vučeš za sobom. Ako padam, konopac i partner će me zadržati. Izvanrednih situacija u penjanju ima jako malo. Sportsko penjanje nije bazirano na velikoj opasnosti nego na snazi. Bitno je trenirati, imati što više snage i ispenjati što veći smjer.
· Je li penjanje ekipni ili individualni sport?
- Teško je to odrediti. Ekipa mi jako mnogo znači jer mi na penjalištu daju potrebnu energiju i snagu. No, penjanje je i individualni sport jer najviše ovisiš o sebi. Naravno, tu je bitan i moj partner - Ivan Lisica Lija. U tu osobu moraš imati povjerenja.
· Koga biste spašavali da tijekom penjanja nešto krene po zlu, sebe ili partnera?
- Spašavaš oboje.
· Je li Vas strah kad ste na stijeni 45 metara iznad zemlje?
- Uvijek ima malo straha i to je dobro. Moraš osjećati strahopoštovanje prema teškom smjeru. Postoji bojazan hoćeš li ga uspjeti popeti. Strah pomiješan s drugim emocijama treba ispasti pozitivan. Kod mene nema nekog velikog straha, a na njega se ne tuže niti moji kolege.
· Je li u sportskom penjanju važnija brzina penjanja ili strmina stijene?
-Postoji natjecateljska kategorija brzinskog penjanja, no kod nas je jedino bitno do koje ćeš se visine popeti. Na prirodnoj stijeni je bitno doći do kraja smjera, odnosno sidrišta. Tako je i na natjecanju. Težina se mjeri ovisno o stijeni, je li prevjesna ili ploča i kakva su hvatišta. Ocjene su od 4a do 9b plus.
· Postoji li razlika u penjanju po umjetnoj i po prirodnoj stijeni?
- Nema razlike u pokretima. U inozemstvu postoje penjači koji se cijeli život penju samo po umjetnim stijenama, što ja ne smatram penjanjem nego treningom za snagu, tehniku, izdržljivost za natjecanje i za prirodnu stijenu. Na umjetnoj stijeni nema kreativnosti.
· Kako se pripremate prije nego što se počnete penjati?
- Prvo se dobro zagrijemo, jer se pri penjanju opterećuju mali mišići i tetive, koje i ne znaš da ih imaš. Bitno je i istezanje.
· Koje su najčešće ozljede?
- Stradavaju tetive, zglobovi, ramena, laktovi, zglobići na prstima. Te se ozljede najčešće događaju na umjetnoj stijeni.
· Može li penjačica imati 100 kilograma ili veliku stražnjicu?
- Ne, svakako je puno bolje da si fizički spreman, da nisi pretežak za svoju visinu. No, u Engleskoj se jedan penjač sa svojih 100 kilograma penje predobro. Ima odličnu tehniku i snagu. Po meni je tehnika najvažnija karika u penjanju. Naravno, bitno je i razmišljanje kako bi znao riješiti problem pred sobom. Imamo i projekte koje planiramo ispenjati.
· Koji je Vaš trenutačni projekt?
- Nedavno sam riješila svoj projekt. To je bio smjer Sv. Duje na južnoj strani Marjanske stijene. No, imam i projekt na Markezinoj gredi na Klisu, koja mi je jedna od najdražih stijena. Zovemo je čudo prirode. Sigurno je visoka 150 metara i jako je teška. Zbog iskustva i snage u penjanju treba mijenjati pozicije.
· Gdje Vas možemo vidjeti kad niste na stijeni?
- Rijetkost je kad nisam na stijeni. Tada rješavam one svakodnevne tekuće stvari. Ne stignem ni izaći sa svojim prijateljima zbog čega se oni uglavnom ljute. Mi penjači smo stvarno komični. Ako se ne penjemo, onda gledamo videokasete o penjanju ili radimo na našoj web stranici www.marulianus.hr
· Stignete li uopće spavati?
- Ne baš. Nastojimo se što više naspavati kako bismo imali snage za sljedeći dan. Ne stignem spavati osam sati na dan. Spavam oko 6-7 sati. Dan mi traje prekratko. Ni 24 sata mi nisu dovoljna.
· Pretpostavljam da penjačice ne mogu imati duge i manikirane nokte na rukama?
- Ne smiješ... Mislim, možeš... Ali bi ih brzo izgubila. To je križ koji u tom sportu trebaš nositi. Najgore mi je kad tijekom ljeta uzmemo desetak dana odmora kako bi nam se tijelo oporavilo. Tada dođem na plažu u japankama, a svi na nogama imamo, mi ih zovemo, »bačićoke«. U penjanju su prsti potpuno skvrčeni i na njih se oslanjaš, pa ti kosti iskoče van. To izgleda grozno, a i ljudi te na plaži pitaju a što mi je to s prstima. Nema čovjeka koji te to ne pita. Imaš osjećaj da ti svi gledaju u prste. Zato se mi šalimo da se po tome zna tko penje, a tko ne.
· Je li Vam i ovo ljeto rezervirano za Bol na Braču?
- Uglavnom da. U Bolu mi živi djed i njemu posvetim desetak dana ljetnog odmora. Inače bih radije išla na Vis.
· Za sportašice mnogi kažu da nisu osobito ženstvene?
- Možda nisu neke dame. Mislim da se u penjanju može naći dosta ženstvenosti. Lakoća kretanja po stijeni mi je ženstvena. Ne bih se baš složila s tom tvrdnjom.
· Koje fizičke predispozicije trebate imati da biste se bavili ovim sportom?
- Bitno je da genetski imate jake prste. Važne su i podlaktice i ramena, odnosno gornji dio tijela.
· Je li oprema za penjanje skupa?
- Da, dosta je skupa, no sreća je što ti jedan konopac može trajati do godinu dana. Dakle, ne trebaš svaki dan nešto kupovati. Najčešće kupujemo magnezij. Od tog sporta ne možeš živjeti jer je oprema skupa. Čim se počneš baviti penjanjem, mora ti biti jasno da novac i taj sport ne idu zajedno. Jedan konopac stoji i5oo kuna, svako ukapčanje, kojih sigurno moraš imati oko 20, košta 8o kuna, a »penje« oko 800 kuna.
· Od čega onda živite?
- Živim od povremenih honorarnih poslova za Filmsko društvo. S vremena na vrijeme dubliramo. Nadam se da ću uskoro naći neki posao. Završila sam ekonomiju koja me, iskreno, osobito ne zanima.
· Koje Vas natjecanje očekuje?
- U Splitu 8. svibnja na umjetnoj stijeni imamo Kup Sv. Duje i Kup Hrvatske. Trenutačno se spremamo za to natjecanje.
· Imate li vremena za ljubav?
- Ako ne izlaziš, nemaš priliku nekoga upoznati. Dakle, ostaju mi samo penjači.
· Jesu li penjači zgodni muškarci?
- Ima zgodnih penjača. Mišićavi su. Iako mi je malo čudno biti u vezi s osobom koja je također 24 sata u penjanju, mislim da ću se ipak na kraju zaljubiti u nekog penjača.
· Koji su Vaši kriteriji u odabiru partnera?
- Najvažnije mi je da je moj partner svjestan da obožavam penjanje i da mi je ono na prvom mjestu. Moji su se bivši dečki uvijek bunili jer sam imala jako malo slobodnog vremena.
· Znači li to da su Vam zbog penjanja pucale veze?
- Ma, to nisu bile ni veze. Rekli bismo: »Ajmo probat«. Međutim, na kraju nismo imali vremena ni za probu a kamoli za pravu vezu.
· Je li Vam kod partnera bitno da ima lijepo mišićavo tijelo ili biste mu oprostili da ima manje mišića od Vas?
- Važno mi je da se zna tko je muškarac u vezi. Moj partner me motivira za daljnji napredak.
· Nije valjda sve u izgledu?
- Sigurno nije. Bitno je što ima u glavi. Volim kreativne ljude, one koji znaju razmišljati. Penjači imaju uzrečicu: Sve je u psihi. Dakle, da u svakoj situaciji znaš pravodobno reagirati.
· Je li u Vašem sportu bitan visok kvocijent inteligencije?
- Iskreno, penjači su uglavnom inteligentni ljudi.
Ivana Orešić
